U HDLU je otvorena međunarodna izložba na kojoj izlaže šezdesetak autora. Od domaćih zastupljena su imena poput Ivana Kožarića, Julija Knifera, Sanje Iveković, Tomislava Gotovca, te radovi majstora moderne npr. Marijana Detonija (iz mape “Plodovi uzbuđenja 1941./42.), od stranih Valie Export, Ion Grigorescu te pjesnikinja, glumica i likovna umjetnica Katalin Ladik i dr. Najveći dio izložbe čine, dakle, umjetnici prepoznati na međunarodnoj umjetničkoj sceni.
Međutim, najveće mi je otkriće ove izložbe umjetnica za koju nisam ranije čula, a čiji je rad naslikan direktno na zidu, samostalno izložen u manjem prstenu izložbenog prostora. Riječ je o Viktoriji Lomasko, ruskoj umjetnici i njezinu golemom crno-bijelom “Autoportretu u moskovskom pejzažu”. Naslanja se na njezin višegodišnji projekt “Druge Rusije”, grafičke reportaže koje bilježe stanje u Rusiji danas. Umjetnica kaže kako pričati o Rusiji danas smatra “teškom i tužnom temom”. O svemu je i predavala u Zagrebu, a riječ je o projektu koji je međunarodno vrlo dobro prihvaćen: zanimljiv tekst o njemu piše primjerice New Yorker.
Na njezinim su crtežima mahom marginalizirane skupine u Rusiji, prostitutke, pa pripadnice gay zajednice, migranti... Napravila je i grafičku reportažu suđenja Pussy Riot. U doba kada je počinjala svoje figurativno stvaralaštvo, nije na samom početku bila dobro prihvaćena od likovnih krugova, jer je, prema njezinom tumačenju, kao snažna reakcija na socrealizam bio dominantno prisutan apstraktan, konceptualan jezik. Danas je drukčije. I upravo je njezina priča temelj kako su birani umjetnici za izložbu u HDLU: buntovništvo, otpor prema dominantnim strujanjima u likovnosti, interes za marginalizirane skupine...
Victoria Lomasko - grafička reportaža suđenja Pussy Riot
Ruska umjetnica izlaže u sklopu finala projekta “Janje moje malo” posvećenog Mladenu Stilinoviću, kustosica WHW i bečke kolekcije Kontakt. Na stepenicama HDLU izložen je Stilinovićev rad “Kolači”. Autor postava je umjetnik međunarodne reputacije David Maljković, zajedno s arhitekticom Anom Bakić; sam ulaz u izložbeni prostor podijeljen je zidom na dva djela: ideja takvog postava je simbolička, posjetitelj je na samom ulazu u izložbu prisiljen “odabrati stranu”.
Clemens von Wedem: Esiod 2015-2016
Izložena je fotomontaža Ivana Kožarića “Rezanje Sljemena” te još par urbanih intervencija, Goran Trbuljak u nizu radova na bijelom papiru ispisuje misli, npr. “Svaka slika je izdaja nečega”. Boris Cvjetanović izložio je fotografije iz ciklusa “Grad”, Sanja Iveković rukom je na zidu ispisala pismo Nade Dimić iz zatvora prije egzekucije.
Milica Tomić: Ja sam Milica Tomić (1998.)
Izlaže se i triptih “Hommage Titu” Tomislava Gotovca, pa dva Kniferova “Meandra” iz 1978. Potom, srpski umjetnik Neša Paripović (inače, bivši muž Marine Abramović) izlaže “Primjere analitičke skulpture”. Zanimljivi su radovi slovačkog umjetnika Júliusa Kollera, koji se, inače, nalaze u svim relevantnijim međunarodnim institucijama, a pokazuju jednu vrlo drugačiju verziju pop arta na istoku. Projekt je održao razinu kroz svih šest faza - ova finalna je i najdojmljivija.