RETROSPEKTIVNA IZLOŽBA U MSU

Miljenko Horvat: Svijet nepoznatog gorgonaša

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 21.09.2012. u 07:42

Miljenko Horvat doselio se iz Kanade u Zagreb 2008. U nekoliko sam navrata željela napraviti intervju s ovim protagonistom Gorgone. Činilo mi se da o njemu najmanje znamo od svih članova grupe. Počevši od 60-ih godina, prvo je živio u Parizu, zatim u Montrealu, gdje je postigao zapaženi uspjeh i više puta izlagao u ondašnjem Muzeju suvremene umjetnosti. Tamo su ga uvrstili i među pionire kompjutorskog slikarstva. Bio je prisutniji u Kanadi nego ovdje, iako vezu sa svojim kolegama nikada nije izgubio.

Imala sam priliku za intervju u siječnju kada je njegova manja izložba bila u Academiji Moderna. Nisam ga napravila i sad mi je žao.

Skromna hotelska soba

Miljenko Horvat preminuo je u ožujku, pola godine prije velike retrospektive “Traganja” koja se u Muzeju suvremene umjetnosti otvara u utorak, 25. rujna.

- Čini se da članovi Gorgone odlaze u tišini - kaže kustosica Radmila Iva Janković.

Miljenko Horvat bio je nomad. Selio se iz naizgled proizvoljnih, mnogi bi rekli - jedinih pravih - razloga. U Pariz zato što je volio francusku književnost, u Montreal jer mu se svidio kanadski film, što je i rekao u intervjuu koji je dao svojem kolegi, kanadskom umjetniku Raymondu Gervaisu: “U Parizu sam vidio nekoliko vrlo dobrih kvebečkih filmova i odlične crtane filmove Normana McLarena. Pomislio sam da je Kanada zemlja u kojoj netko tko želi kreirati, može nešto i postići”.

Horvatova fotografija iz Napulja 1972.

No, sve je počelo s Gorgonom. Miljenka Horvata doveo je Josip Vaništa, u početku kao demonstratora. Svidjeli su mu se njegovi crteži i razumijevanje moderne umjetnosti. Na Vaništin poticaj realizirao je 7. izdanje antičasopisa Gorgona (prema jednoj priči Miloša Crnjanskog).

Bio je znatiželjan i željan novog pa odlazi u Pariz. Tamo u dadaističkom duhu radi kolaže. Sastavlja ih na krevetu skromne hotelske sobe, a materijale traži u antikvarijatima, na buvljacima, ulicama... U sobi je držao i plan grada s kružnicama koje bi označavale udaljenost pojedinih kinematografa. “Živio sam u vrlo skučenom prostoru. Radio sam male formate i bio sam zadovoljan. To je bila kao neka vrsta dnevnika. Budući da sam često provodio večeri u Kinoteci, kolaže sam radio noću. Preko vikenda, šetao sam gradom”, sjećao se svojih početaka. Cijeli se život dopisuje s važnim protagonostima Gorgone, ponajviše s Josipom Vaništom i Julijem Kniferom, a ta su pisma sačuvana.

Uska vrata

Vaništa ga i posjećuje. On je i autor uvodnog teksta u katalogu za ovu izložbu. “Briljantno se izražavao i u govoru i u pismu. Godinama mi je pisao o stvarima koje je vidio, zbog kojih je putovao u daleke zemlje, pisao mi je o izložbama o kakvima smo mogli samo sanjati, ne samo u monumentalnim muzejima nego i u najskromnijim prodavaonicama slika, gdje bi u malom izlogu stajao neki Bonnardov crtež. Kad ste ušli kroz uska vrata te galerije, mogli ste vidjeti Modiglianijev ili Kleeov crtež. Mislim na jednu malu galeriju u Parizu koju sam imao sreće vidjeti. Zvala se La porte etroite (“uska vrata”). Takve skromne galerije nisu bile za turiste, nego za anonimne tragače ljepote na neatraktivnim mjestima. Miljenko je pripadao tom posebnom tipu ljudi...”, piše Vaništa.

Arhitektonski crtač

Miljenka Horvata, kao fotografa, privlačili su neobični ili napušteni dijelovi grada. Odlazio je u New York i snimao grafite. Rijetko su na tim fotografijama ljudi, jer je, prema vlastitom priznanju, osjećao veliku nelagodu da se uvlači u intime ljudi.

Jedini je od članova Gorgone diplomirao na Arhitektonskom fakultetu. Danju je radio kao arhitektonski crtač i profesor na fakultetu. Nije živio od svoje umjetnosti, niti je to želio, što je za njega jako važno reći. Umjetnost je za njega bila životno pitanje, a ne pitanje preživljavanja: “Ako se moje slike sviđaju gledaocima, postajem uznemiren. Zabrinjava me mogućnost da postanem komercijalan, pogotovo kad vidim potpune strance koji žele nešto kupiti jer im se sviđa, a da prethodno nisu vidjeli nijedan moj rad”, rekao je.

Otac Miljenka Horvata, Ivo, bio je leksikograf i pjesnik a majka Anđelka profesorica njemačkog jezika. Suprugu Luciju, koja je sudjelovala u organizaciji ove izložbe, upoznao je u Kanadi.

Radio je i kao ilustrator, karikaturist te dizajner. Na izložbi ćemo vidjeti kolaže, crteže kojima bilježi podsvijest, grafike koje se bave ženskim aktom... U katalogu su i haiku pjesme. Evo jedne iz 2006. godine: “Čekam da se nešto dogodi/Ne očekujem ništa/Osim da se nešto dogodi/Što će se i dogoditi/Jednoga dana”.

Avangardna faza slikara nježnih interijera i pejzaža

Kritičar Radoslav Putar precizno je definirao ličnosti svoje epohe te je zapisao kako se umjetnost Miljenka Horvata “ogleda u dostojanstvenoj mudrosti”. Putar je bio i među rijetkim kritičarima koji su pozitivno i na vrijeme prepoznali eksperimente Antuna Motike.

Isti dan kad i Horvatova, 25. rujna, otvara se izložba “Eksperimenti” Antuna Motike čija je kustosica Ivana Janković. A priča o ovim eksperimentima je, u najmanju ruku, neobična. Naime, Antuna Motiku poznajemo kao slikara interijera, aktova te mostarskih i zagrebačkih ulica, nježnih trenutaka iz svakodnevnice okupanih u svjetlosti i boji kroz koje bilježi atmosferu, ali i emocije. No, u isto vrijeme, u osami svog ateljea, on radi i potpuno različitu umjetnost, pa kad ove krajnosti njegove umjetnosti sagledate na jednom mjestu, čini vam se nemoguće da je riječ o jednom umjetniku.

Naime, još od povratka u Zagreb na početku 40-ih Motika radi radikalne eksperimente u kojima trga kolaže, pali i buši trake filma, radi luminokinetičke eksperimente (još prije Srneca) na staklu i foliji, pali komade stakla i plastike, razlijeva po njima boju... Materijali su mu razni, od starih rendgenskih snimaka koje mu njegov nećak (liječnik) nosi s posla do isječaka iz modnih magazina. Sačuvane su i bilješke s umjetnikovim hladnim opservacijama koje skicira u sačuvanim bilježnicama... sve posve oprečno njegovoj umjetnosti po kojoj smo ga do sada poznavali. Izložba se inače dobrim dijelom bazira na donaciji obitelji Motika iz 2008. godine koju čini 21 bilježnica i više od tisuću crteža.

Što se prelomilo kod ovoga umjetnika u trenutku kad se počinje baviti avangardom? Kustosica izložbe smatra kako je riječ o nekoliko utjecaja, prije svega njegovom boravku u Parizu 30-ih godina te činjenice da je u doba kada predaje na Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu njezin ravnatelj radikalni Josip Seissel.

Pedesetih je Motika imao izložbu svojih crteža koju je kritika, s Grgom Gamulinom na čelu, (osim Putara) odmah odbacila s nerazumijevanjem. Iako se Gamulin kasnije predomislio, negativna recepcija presudila je da Motika ne izlaže eksperimente. Pogodovalo je to i njegovoj naravi; volio se držati podalje od svjetala reflektora.

Izdvajamo