NIVES KAVURIĆ KURTOVIĆ

MILJENKO JERGOVIĆ PIŠE UOČI VEČERAŠNJEG OTVORENJA RETROSPEKTIVNE IZLOŽBE Slikarstvo od smrti i mašte, i od čiste i bezrazložne ljepote svijeta

U grandioznom postavu Koraljke Jurčec-Kos, Danijele Marković i Margarite Sveštarov-Šimat djelo Nives K-K rastvara se pred očima publike

Bio je četvrtak, četiri dana pred otvorenje, izložba je već bila postavljena. U Zagrebu zaparina pred kišu, nema se što disati, u Hrvatskom narodnom kazalištu komemoracija za iznenada preminulog kazališnog redatelja. Žurim da stignem na Gornji grad, jer me popodne čeka let za Beč, i prelazak iz jedne u drugu zbilju. Obilazak izložbe potrajao je malo dulje od sata, uz pokoju riječ s autoricama postavke i teksta za katalog: nemam pitanja, samo gledam, i prolazim ispred slika, prebrzo, jer bi se trebalo vraćati još barem onoliko puta koliko je potrebno da se svaka slika vidi i doživi cijelim očima. Ali ta mi žurba, zapravo, godi.

Poslije u avionu mislim o slikama Nives Kavurić Kurtović, promiču mi ponovo, izobličene i reducirane u sjećanju, jer oči držim zatvorenim pošto me dopalo neko čudno mjesto – sjedalo broj 11A, koje je praktično bez prozora. Kao da sam umjesto izložbe vidio film, u kojemu se nižu slike jedne u svakom pogledu velike izložbe.

Na dva kata Klovićevih dvora, koja se mogu vidjeti u kružnom obilasku, s dva početka – ili bez kraja i početka - odozdol prema gore ili odozgor prema dolje, nešto je što će se, pretpostavljam, po novinama i na televiziji, nazivati – retrospektivom. Iako je, vjerojatno, riječ o nečemu što je suprotno retrospektivi, i više sliči jednoj jedinstvenoj perspektivi. Otpočetka do kraja i sve u krug ovo je, naime, jedan pogled i jedna dinamična i brzo izmjenjiva slika.

Kuća mrtvog oca

Nives Kavurić Kurtović rodila se 1938. u Zagrebu. Živjela je u kući koju je projektirao njezin otac, arhitekt Zvonimir Kavurić – čija je sudbina bila upisana u prebrisanu zagrebačku Ulicu braće Kavurića – kojeg su 1944, nakon zvjerskog mučenja, pogubili ustaše. Nije to beznačajan biografski podatak, koji danas ponovo ima dnevnoupotrebni politički značaj: u njezinom slučaju kao da je život u nečemu što je proizvod mašte mrtvoga oca stalno upisivano i upisano u crteže i slike, u svu njezinu umjetnost. Mnogo je smrti i mašte u prizorima Nives Kavurić Kurtović, s tim da smrt tu nije nešto tuđe, strano ni buduće. Suživljena i nježna je svaka njezina slika smrti...

I ona velika, moćna pietà, čiji pravi naziv ne znam, jer ga nisam ni pogledao, kao slika vječne i bezbroj puta ponovljene smrti, u Nives Kavurić Kurtović naprosto je drukčija, jedinstvena, duhovita i u toj duhovitosti bliska. Od nje nas ne podilazi jeza, ne utješimo se majčinom tugom nad mrtvim sinom. Ničega tu nema čega inače bude pred svim tim Marijama što u naručju drže svoje mrtve Isuse. Prizor drevnoga ikonografskog znaka postao je živ, prestao je biti znak, iako Nives Kavurić Kurtović odvajkada crta i slika u znakovima. Samo što ti znakovi nisu univerzalno kodificirani, nego su njezini intimni, pa bi ih se dugo moglo dekodificirati i objašnjavati sebi i svom oku. Još bi jedan život dug cijelo stoljeće Claude Lévi-Strauss mogao odživjeti tako da umjesto puta po kolektivnim mitologijama putuje kroz njezine slike, po jednoj intimnoj mitologiji, čiji su znakovi brojni, mnogo dublji i drevniji od samo jednoga ljudskog života.

Svijet podijeljen kožom

U njima se, tim njezinim znakovima, ogledaju dva svijeta, odijeljena granicom čovjekove kože i zjenicom oka: jedan unutrašnji - o kojemu će se uvijek radije govoriti, iako bi o njemu, možda, trebalo šutjeti - i drugi vanjski, koji ćemo zbog nečega nerado prepoznavati. Recimo, na jednoj njenoj slici s kraja šezdesetih prepoznaje se, savršeno nacrtana, prepravljena i reinterpretirana, ona drvena stolica što ju je dizajnirao Niko Kralj. Te je stolice bilo po tolikim jugoslavenskim domovima, u knjižnicama, kulturnim ustanovama i salonima namještaja. Bila je predmet po kojemu će se prepoznavati epoha, što se, naravno, nije znalo, kao što se nije moglo znati ni da je lijepa i funkcionalna. Sve čega ima danas je obično. Tek će u nekoj dalekoj, ali ipak dohvatljivoj budućnosti postati neobično. Na slici Nives Kavurić Kurtović, na tom čudesno lijepom, snovitom crtežu iz 1967. ili 1969. - zaboravio sam, a ne želim provjeravati - ta je stolica znak vremena, onoga intimnog i onoga javnog. Ona je detalj u kojemu se dva svijeta odvojena granicom ljudske kože ponovo srode i spoje u jedan. I ta je stolica neka lijepa smrt.

Zatim razgažene muške kundure. Kustosice mi govore da su to cipele Krste Hegedušića – slikarica je godinama bila aktivna u njegovoj majstorskoj radionici – u šali jedna dodaje da su to pra-martensice. Ne znam znači li kome danas što riječ kundure, ali u našemu jeziku ne postoji bolja riječ za takve cipele. One se pojavljuju na nekoliko slika i crteža, i one su također znak. Mračne, rashodane, naglašene, ispunjene nekom čudnom dramatikom. Kundure kao biografija koju bi trebalo rekonstruirati na osnovu elemenata njihove dotrajalosti, iskrivljenih peta, isplaženih jezika, iskrivljenih potplata... Mogao bih, čini mi se, satima gledati u kundure na slikama Nives Kavurić Kurtović.

Ona je crtač. Ali ne od onih paganinija crtanja, koji u jednoj crti demonstriraju svu svoju virtuoznost. Na njezinim je crtežima višak grafita, i svijet, unutrašnji i vanjski, iscrtan do najsitnije pojedinosti, u bezbroju vidljivih i nevidljivih crta. I Hegedušić je, prije svega drugog, bio crtač, ali drukčiji. Osim one osnovne razlike u daru i doživljaju, koja svakog čovjeka, pa onda i umjetnika, učini jedinstvenim, između učitelja i učenice bitna je razlika u epohi: Nives Kavurić Kurtović živjela je svojom umjetnošću posljedice nastajanja i nestajanja svijeta kojemu je pripadao i stvarao ga Krsto Hegedušić. Nema u ovom optuživanja. Tako je naprosto bilo.

Već u početku su rekli da je ona nadrealist, najistaknutiji kasni nadrealist na domaćoj likovnoj sceni. Može biti i da je tako. Ja taj nadrealizam ne prepoznajem. I ne osjećam razliku u odnosu na ono što je radila poslije. A poslije je, recimo, počela ispisivati tekst po svojim slikama. Opet je to bilo šezdesetih. 1960. jedan crtež nazvala je “Pokaja se Gospodin što je stvorio čovjeka i bi mu žao u srcu”. Kako lijepo! Što kaže Bog na sve ovo? Što kaže Bog dok gleda vijesti? Na drugom crtežu, godinu dana kasnije, piše: “Bez nade u skoro raspeće...” I poslije: “Dosta je bilo parade/ Ujedinite svoje breme/ Zgazit će vas vreme” Mnogi će poslije nje pisati po svojim crtežima i slikama, i s razlogom i bez ikakvog razloga.

Potpis kao cijela slika

Potpis je dio njezine slike. Nives K-K toliko sam puta već vidio. S crticom i bez crtice. Ima umjetnika čiji je talent polivalentan, raznolik u vrsti, pa su se znali ostvariti u više različitih žanrova, katkad i u više različitih umjetničkih oblika. Njen talent je - to vrlo jasno vidimo na ovoj izložbi - vrlo je raznolik. Pogledajte tako sliku “Exposition”: e, kakve je plakate ona mogla raditi, kakav je to mogao biti grafički dizajn! Pa ciklus “Prostirke”, koje nisu prave prostirke, iako su mogle biti. I jedan oslikani tanjur. Mogla se Nives Kavurić Kurtović baviti produkt dizajnom, ali bi i to bio samo nastavak svijeta s njezine slike, crtež koji se širi izvan papira, slike i galerije, po svakodnevnim predmetima, podovima, zidovima, cestama... U njezinoj potrebi za crtanjem ima nešto neurotično, ali i duboko egzistencijalno – kao da će je nestati zaustavi li se. Taj crtež, međutim, nikad nije samom sebi svrha. Nizanjem znakova, poruka, ikoničnih prizora ona drugim sredstvima čini što i Šeherezada. S tom razlikom što Šeherezada priča o drugima, a Nives Kavurić Kurtović o sebi i o svojima.

Ona nije slikar za prodaju. Njezini crteži i slike neće postati statusnim simbolima. Novoj buržoaziji neće značiti ništa. Osim ako se jednom pojavi buržoazija snova: samo tada će se naveliko kupovati njene slike. Ovako, njihova stvarna vrijednost je u cjelini: onako kako su izložene na dva kata Klovićevih dvora. Ona, očito, nikad nije vodila računa o materijalnoj vrijednosti svojih djela. Na izložbi su tako i dvije Role, crteži na natron-papiru formata 180x3010 i 180x4500, pred kojim zastaju kamen i orah u grlu, kao da se gledatelj zatekao pred nekom čudom, koje se jednim pogledom i ne može obuhvatiti. Nije li takva monumentalnost u paradoksalnom odnosu s prirodom natron-papira? Jeftin, krhak i poderiv, po svemu drugom bezvrijedan, osim po tome da su na njemu nacrtana “Zarolan životom ili rolada življenja”, prva i druga. Stojim pred slikom i mislim, Bože mili, kako li je teško ovo sačuvati da se ne podere.

Šezdesetih je Nives Kavurić Kurtović imala poziv za Pariz. To se često spominjalo u tekstovima o njoj. Nije otišla jer je bila noseća. Kasnije se toga sa čežnjom sjećala. Ili s radoznalošću: što bi bilo da je otišla? Vjerojatno bi načinila karijeru, poput velikih slikara koji su iz ovih krajeva odlazili - Dade Đurića, Vladimira Veličkovića, Julija Knifera - ili bi, možda, postala slavnija od njih? Bila bi umjetnica nekoga šireg, francuskog i europskog konteksta, ali u svemu bi drugom, to je sasvim sigurno, ostala uskraćena. Njezina životna izložba ne bi mogla biti ovakva kakva je danas u Klovićevim dvorima. Ne samo da crteža, slika, bilježnica, blokova, rola ne bi moglo biti ovoliko, nego ni njen svijet ne bi bio ovakav. Ne bi je bilo u kući Zvonimira Kavurića, niti bi je bilo u snebljivim okolnostima njezina zagrebačkog života, ne bi za nju bilo rata, a ni onog što je uslijedilo nakon rata... Život umjetnika u tuđini u najvećoj je mjeri život izvan vlastite sudbine, bijeg od vlastite nesreće. Tako je kada se ode svojom voljom, kao što je krajem šezdesetih mogla otići Nives Kavurić Kurtović. Drukčije je, i po umjetnost bolje, jedino kada umjetnika protjeraju, pa sudbina i nesreća prerastu njegovo djelo, pa ih u tuđini treba dostizati...

Samoj sebi sav svijet

U Parizu bi, međutim, ona imala nešto što u Hrvatskoj nema, a nije mogla imati ni na širem i većem kulturnom i umjetničkom prostoru, u Jugoslaviji: imala bi kontekst za svoje životno djelo, leksikon za svoju umjetnost. U Zagrebu Nives Kavurić Kurtović samoj je sebi jedini kontekst. Ona je jedan od onih umjetnika - takav je, ali na posve drugi način i Boris Bućan, a najizrazitiji među takvima bio je Miroslav Krleža - koji stvarajući svoje umjetničko djelo stvaraju i svoje stanište, grad, zemlju i svoj kosmos. Ona je samoj sebi jedini kontekst. I zapravo to je grandiozno. A da je otišla u Pariz i da je ostala tamo, jer u Pariz se niti ne ide ako se neće u Parizu ostati, kontekst bi joj činili drugi.

Iz tog je vremena, iz 1967. “Ruža za vernissage”, opisana kao “kombinirana tehnika na dasci”, a zapravo jedna od onih začudnih, fizički vrlo krhkih i uništivih njezinih kompozicija, u kojima kao da je sabrano iskustvo vijeka. Muški i ženski profil, svedeni na znak, na siluhetu – kakve su nekad u papiru izrezivali ulični umjetnici – ispod njih ženska figura koja kao da se rađa iz ličinke, u ruci joj buket koji umjesto cvijeća nosi francusku trobojnicu. A gore iznad svega toga, u rascijepljenoj dasci, koja kao da je sama od sebe pukla, zataknuta živa ruža... Ili ja to nisam dobro opisao? Ili je “Ruža za vernissage” posve drukčija? Ne znam gdje je nastala, ali za moje oko ovo je njezina pariška slika. Lijepa i moćna u tom čudesnom dojmu prolaznosti. Ali i pred njom, meni se čini da je dobro što je Nives Kavurić Kurtović ostala u Zagrebu. Možda je loše za nju i njezine bližnje, sigurno je katastrofalno loše za galeriste i za cijenu njezinih slika na tržištu umjetnina, vjerojatno je loše i za njenu kritičku i književno-esejističku recepciju (o kako bi se, naročito našijenci, raspisali o njoj, e samo da joj je djelo ovjereno u Parizu...), ali to što nije otišla sjajno je za njezino djelo i za sve što je radila nakon vremena neodlaska.

Uplašeni fetusi

Crtala je i slikala svijet iz snova. Ili se to meni čini da je svijet u snovima takav. Fetusi užasnutih izraza lica - bez one blažene mirnoće Gautame Sidarte, kakvoj na licima svojih budućih potomaka na ultrazvuku svjedoče današnji olaki konzumenti roditeljstva – fetusi čija lica podsjećaju na lica logoraša iz Auschwitza, izvijene mučeničke figure, koje se na plamenu vijeka tope kao da su od voska, mračni prizori u kojima, međutim, nema ničega skandaloznog ni pretjeranog, ničega što bi samo po sebi izazivalo voajerski interes. U njezinom mraku i pesimizmu neki je dobar, blaženi mir, neka pitomost i pristojnost duše, koja kao da se grozi svakog pretjerivanja. Eto, to je ono što je konstanta na slikama i crtežima Nives Kavurić Kurtović: nema pretjerivanja, hiperbole ni hipertrofiranih osjećaja. Njezin užas ima mjeru. I na kraju: nema užasa. Možda je ta potreba za mjerom, i ta emocionalna disciplina ono što me priječi da shvatim što bi to bio nadrealizam u njezinim radovima. Možda ja i ne znam što je to nadrealizam.

Nakon mračnih početaka, u vrijeme kada se na njezinim slikama pojavio i tekst, slike Nives Kavurić Kurtović postaju svijetle. Ali ni to svjetlo, kao ni onaj mrak, ne treba doslovno shvatiti. Dok se kreće između radikalnog pesimizma i radikalnog optimizma, bez površnih gesta i plitkih pretjerivanja, ona je u dominantnom smislu - melankolik. Ali u njenom slučaju nije to nikakva bezrazložna tuga, još manje depresija i tjeskoba. Njena je melankolija kao u Ciorana, kao u onom njegovom aforizmu iz genijalne knjige “Silogizmi gorčine”, u kojemu je sadržana sva poezija ovoga svijeta: “U svijetu bez melankolije slavuje bismo pekli na roštilju.” Da je to moja a ne njegova slika uputio bih je i posvetio Nives Kavurić Kurtović.

Ona se spominje i u kontekstu enformela. To nije neobično. Bila je druga ili već treća generacija studenata, nakon ključne 1950, kada je Michel Tapié predložio termin art informel, koji je trebao označiti gubitak dominantne forme i oblika u umjetnosti koja je nastajala nakon 1945. i strahota rata. Ubrzo se, istina, predomislio, pa je izmislio novi termin: druga umjetnost. Ali on se nije primio. Na stranu sve klasifikacije i podjele, Nives Kavurić Kurtović jest enformel. Ali u najuzbudljivijem smislu riječi: forma i oblik na njezinim slikama i crtežima u nestajanju su, evo, već skoro šezdeset godina, na granici iščeznuća i raspada, ali tako da se nikad ne izgube. Ona nije apstraktni slikar. Zdravoseljački rečeno: na tim se slikama zna što je nacrtano i kako se to što je nacrtano zove.

Noć u galeriji

Eto, o svemu tome sam mislio nakon što sam u četvrtak prvi put obišao izložbu, šećući uz beskrajno dugi žuto-bijeli zid Justizanstalt Stein, drugoga najvećeg zatvora u Austriji, i niz Dunav, koji je u Kremsu manje moćan i širok nego u Budimpešti i Vukovaru. U hotelskoj sobi internet je bio spor i oskudan, tako da mi nije bio od pomoći. I to je dobro. Suočen sa slikama u svojoj glavi, i sa sjećanjem na to zagrebačko jutro u Klovićevim dvorima, napisao sam što sam imao. Kada se vratim, poći ću u novi obilazak. Tada ću vidjeti nešto drugo. Vrijedilo bi obići ovu izložbu sedam puta i napisati sedam eseja. Sedmi bih put volio vidjeti izložbu u kasna noćna doba, u galeriji u kojoj ne bi bilo nikog osim noćnoga portira. Slike ove umjetnice najbolje se vide u savršenoj samoći. Iako njezin svijet nije usamljenički, rijetki su crteži na kojima nema barem dva lica, dvije sjene, iako je njezina trauma vrlo socijalna i nema podrijetlo u prostom nemiru duše i neuravnoteženosti, tim svijetom dominira živi osjećaj smrti. Nigdje toliko smrti kao na ovim slikama. I nigdje smrt nije tako bliska, nesentimentalna i čista. To joj je, opet, zajedničko sa Cioranom. Gledanje takvih slika intimni je čin.

Izdvajamo