Broj uzvanika na otvorenju precizno je kontroliran. U subotu, u jedan, na travnjaku ispred muzeja, ograđenom sa svih strana priručnom zaštitnom ogradom, oko rijetko raspoređenih bijelih jednonožnih stolova kreću se žene i muškarci različitih generacija, poznati srpski umjetnici, povjesničari umjetnosti i kustosi, probrana i svedena kulturna elita, skoro bez izuzetka, odjeveni u skladu s popodnevnim satom, predstavljaju se licima, a ne gaćama.
Ne osjeća se nikakav pritisak, premda se ovakve izložbe ni u Beogradu ne održavaju često, nema suvišnog sjaja i spektakla, emocionalnih bura i zagrljaja na ledini. Bliže ulazu u muzej i diskretnoj pozornici na kojoj će se održati otvorenje, improvizirani je press centar. Novinari iz ovdje i dalje cijenjenih redakcija kulture, uglavnom prepoznatljiva lica, drže se povučeno.
Nema zaskakanja prisutnih, raspitivanja o dojmovima, nema agresivnog unošenja u lica, fotografiranja poznatih za fotogalerije; općenito, ovdje ne postoji žurnalistički žanr fotogalerija, modni su mačci marginalni, nema ih na travnjaku ispred muzeja, kulturni događaji ne pokrivaju se selebriti izvještajima. U odnosu na prvo zapadno susjedstvo, ono s graničnog prijelaza Bajakovo - Batrovci, ovo je New York, Pariz, London. Na žalost.
Šetnja gradom
Nema ni kanapea s račićima, majonezom, pršutom i pipunom, nema reklamnih panoa medijskih i inih sponzora, nema ni političara i gospodarstvenika - za političare, diplomate i veri importnt persone jučer je bilo posebno otvorenje, tako da se ne miješaju s kulturnim svijetom. Postoji ozbiljan rizik da bi netko vladaru mogao nešto dobaciti, ovdje se građanski prijezir otvoreno pokazuje.
Diskretno posluženje: limunada, voda, pjenušac. Ništa više.
Događaj započinje s petnaest minuta odgode. Govore direktor muzeja i kustos izložbe. Umjetnica stoji na pozornici, u crnoj haljini, blago pognute glave, kao na karminama. Nisu karmine, nego sunce koje bode ravno u oči. Ona čita govor, naglašava da ga je već jednom jučer pročitala, ironijom pokušava da se oslobodi nemira. Je li to Marina Abramović ima tremu? Vjerojatno. Ima trenutaka, ima i mjesta na kojima i blindirano srce postaje ranjivo. Dva dana ranije na Radio televiziji Srbije emitiran je dokumentarac-intervju Borisa Miljkovića; šetali su njezinim rodnim gradom, ona mu je pokazivala svoja mjesta, pokušavala se ponovo naći s gradom s kojim se razišla u vremenu, pa su išli u stan njezinih roditelja u kojem sada žive drugi ljudi. Vrlo dojmljiv televizijski film, pomalo i nehotično emocionalno razotkrivanje, povratak na mjesto selidbe.
Nakon govora, publika je upućena da uđe u muzej i pogleda izložbu. Korak pred korak, polako, svijet se pokreće. “Čistač” (“The Cleaner”) bio bi, u nekom drugom slučaju i da je o drugom umjetniku riječ, predstavljen kao retrospektivna izložba. Ona, međutim, nije željela retrospektivu, nego živo svođenje računa, čišćenje svega nepotrebnog i suvišnog. Beograd je posljednja postaja na putu. “Čistač” je već postavljan u Stockholmu, Humlebæku (Danska), Oslu, Bonnu, Firenci i Torunu (Poljska).
Umjetnica na pozornici, u crnoj haljini, kao na karminama. Nisu karmine, nego sunce koje bode ravno u oči. Čita govor, pokušava se osloboditi nemira. Je li to ima tremu? Vjerojatno
Na pet nivoa
I već na ulazu osjeti se puni smisao ograničavanja broja uzvanika. Publike će u sljedećih sat i pol, koliko ćemo nas dvoje vremena provesti u Muzeju savremene umetnosti, na Ušću, biti upravo onoliko koliko je može biti, a da se izložba neometano doživi, da se čuje, vidi i osjeti. (Postoji i drugi preduvjet, koji je, međutim, nemoguće kontrolirati: za sudjelovanje na izložbi Marine Abramović, za stvarno prisustvo, važno je poznavati njezine radove, znati njihovu priču, znati priču i legendu o njima, razumjeti njihov jezik i poznavati kontekst.)
Izložba je postavljena na pet nivoa, pet katova i polukatova. U najvećoj je mjeri izložena video, filmska, fotografska, faktografska i predmetna, i tekstualna dokumentacija Marininih performansa i živih radova. Način izlaganja je, međutim, takav da dokument igra novu vizualnu i auditivnu igru unutar cjeline, da ne svjedoči o događaju, nego da predstavlja živo i opredmećeno sjećanje na performans. Video projekcije na velikim platnima, ćelije zaštićene platnima ili pregradama, u kojima se odvijaju prikazi performansa, koje čine jednu propusnu košnicu, kroz koju se publika stalno kreće, ulazi, izlazi, prolazi.
Marina Abramović nije jedan od onih cerebralnih umjetnika našega stoljeća, ne vode nju velike ideje, ni intelekt, njezini radovi nisu posljedica dubokih promišljanja. Ona je, na neki gotovo starinski način, vođena srcem i želucem. Najbolje što je radila dolazi iz želuca, i u želucu se osjeti, kao udarac u pleksus, kao eksplozija strepnje i tjeskobe, kao oslobođenje, kao snažan poticaj za plačem i, sasvim rijetko, kao čista radost. I onda je, zapravo, vrlo teško prolaziti kroz sve ovo, jer se već nakon trećega-četvrtog rada gledatelj osjeti tako potresenim i emocionalno pretresenim, da mu se učini da ne može dalje.
I onda ide dalje: pisalo se, i to dobro i argumentirano, o mazohističkim i sadističkim elementima u radu Marine Abramović, ovdje se vidi da u tome ima smisla, ali da to nije proizvoljno, ne služi tome da šokira - ništa kod Marine Abramović ne služi pukoj senzaciji - i sve je krajnje intimno, u se okrenuto; i kada se bavi širokim svijetom, ona je u se okrenuta.
Lokalne opsesije
U jednom trenutku, negdje na pola ovoga puta, pomišljam da je Muzej savremene umetnosti veliko tijelo Marine Abramović, i da se svi mi, kao skupine dobroćudnih i zloćudnih bakterija, krećemo tim tijelom, obilazimo njegove organe, zalazimo u mozak, u sjećanja i život Marine Abramović, u ono od čega je načinjena njena umjetnost. Prvo otkriće “Čistača” jest da je neočekivano veliki dio njezina životnog djela posvećen drami i dramaturgiji privatnog i društvenog života pod komunizmom i u bivšoj Jugoslaviji. Najednom, kao nikad, Marina Abramović biva sasvim lokalna umjetnica, čiji su interesi, porivi, frustracije i opsesije krajnje lokalni.
U svome govoru naglasila je - i to je doista važno - da je srpska umjetnica, obuhvat njezina ranog svijeta, njezin intimni pogled je, međutim, jugoslavenski, na Zapadu je nekad bila doživljavana kao istočnoeuropska umjetnica, premda je već jako dugo iznad takvih kategorizacija, jedan od najvažnijih i najutjecajnijih umjetnika epohe, i već je odavno opća kao što je majka Zemlja opća, ali svejedno je tako - lokalna. Svedena na vlastiti želudac i pleksus, na glas, sliku i zvuk iz kojih je potekla. Umjetnost da bi bila univerzalna, mora se ticati jednog pleksusa. Umjetnički jezik da bi bilo razumljiv, mora biti jezik vrlo specifične i lokalne zajednice. To je ono što se, zaista neočekivano, otkriva u cjelini “Čistača”.
U Dallasu 1995. premijerno je prikazan videoperformans, koji je nazvala “Luk”. Nije to veliki, značajan ni slavan rad, ali je važan, jer u sebi sadrži važna načela njena djelovanja. Video traje deset minuta, opis rada: “Jedem veliki luk s ljuskom, očiju uprtih u nebo i jadam se o svom životu.” Za to vrijeme teče tekst, njezinim glasom, na engleskom jeziku. U prijevodu s izložbe: “Umorna sam od čestog menjanja aviona, čekanja u čekaonicama, na autobuskim stanicama, železničkim stanicama, aerodromima. Umorna sam od čekanja na beskonačne pasoške kontrole. Od brzih kupovina u tržnim centrima. Umorna sam od sve više i više odluka o karijeri, muzejskih i galerijskih otvaranja, beskrajnih prijema, stajanja sa čašom obične vode, glumljenja da sam zainteresovana za razgovore.
Umorna sam od napada migrene, samotnih hotelskih soba, prljave posteljine, posluženja po sobama, međugradskih telefonskih poziva, loših TV filmova. Umorna sam od zaljubljivanja u pogrešne muškarce, umorna od posramljenosti zbog prevelikog nosa, prekrupne zadnjice, posramljenosti zbog rata u Jugoslaviji. Hoću da odem, negde toliko daleko da budem nedostupna telefonom ili faksom. Želim da ostarim, stvarno ostarim, tako da mi više ništa ne bude važno. Želim da razumem i jasno uvidim šta se krije iza svega ovoga. Želim da više ne želim.” Sve je tako razumljivo, njeni radovi uvijek su vrlo razumljivi - što je strašno rizično, čime se silno izlaže - a opet jedinstveno, nepripadajuće i nesvedivo na bilo koju zajednicu, grupu, skupinu. Ona nikada ne zastupa nikoga osim sebe. (I mnogima će se time zamjeriti.)
Rani radovi
U jednoj prostoriji izloženi su njezini vrlo rani radovi, ulja na platnu, portreti, crteži, studije. Za mene, ta je soba uzbudljiva; osim što je u njoj ono o čemu nisam ništa znao, osjećam se kao da sam dobio priliku da prekopavam po Marininim stvarima. Svud okolo život je i rad gotove umjetnice, a ovdje gledamo nekog pred kime su, kao pred svakom djevojčicom, tinejdžerkom, mladom curom, na desetine budućih mogućnosti, od kojih će na kraju biti ostvarena samo jedna. Najranija slika datirana je 1960. godinom, kada je bila četrnaestogodišnjakinja.
Platna s autoportretom i portretom babe Crnogorke su iz 1965, a intrigantni sudari kamiona su iz 1960. i 1963. Riječ je o crtežima i uljima na platnu, na kojima se opsesivno bavila tim jednim, na prvu apartnim motivom. Riječ je o djetinjoj fascinaciji, uz koju se, međutim, lako i dobro da u umjetnosti odrasti. Inscenacija sudara kamiona veliki je, uzbudljivi događaj djetinjstva.
Marina Abramović oduvijek je majstorski znala osluškivati sebe, svoje vrijeme i vrijeme oko sebe. Tu je i “Oblak i njegova senka” iz 1970, kad su joj bile dvadeset i četiri: kikiriki u ljusci, zaboden pribadačom, tako da naizgled lebdi, i čini sjenu na pozadini. Genijalna dosjetka, koja se od dosjetki Marinine neuke i nedarovite unučadi razlikuje po slojevitosti, višeznačnosti i snažnom emocionalnom udaru. Što je čija sjena, i što je oblak: je li sjena na zidu taj oblak, kojemu je kikiriki sjena, ili je kikiriki oblak, kojemu je sjena sjena? I što je u tome tako potresno? Kasnije, u lijepom apartmanu na Čika Ljubinoj, razgovaram s Borom Ćosićem - jednim od posljednjih velikih magova i razotkrivača naših avangardi - koji mi govori da Marina nije umjetnica, ona je proročica, ona je prorok kao Joseph Beuys. To je, na neki način, veće.
Hepening i performans
Odlazeći, govorim da se na ovo mjesto moram vratiti. Kao što se i na ovaj tekst moram vratiti, i napisati jedan sasvim novi. Ovo neka bude samo podsjetnik, informacija o izložbi, obavijest. Inače, nije Marina Abramović dočekana s prevelikim oduševljenjem opozicijskih i građanskih krugova Beograda, kao ni beogradskih umjetnika koji su joj i svjetonazorski i umjetnički bliski. Zamjeraju joj neke rečenice koje je napisala u autobiografiji, a još više joj, osjećam to, zamjeraju što joj ova vlast organizira i financira izložbu.
Svatko ima svoju muku, u zla nas doba naše muke uglavnom razdvajaju. Dobro razumijem i njih, i nju. Ali se krajnje egoistično radujem, dopuštam da me ispuni ono od čega ću kasnije mjesecima živjeti i čime ću se, okružen idiotizmom i zloćom, emocionalno hraniti. Upijao sam Marinu Abramović, jebe mi se za vas kretene! Ali razlika je u perspektivama. Da u Beogradu živim, vjerojatno bih i sam imao problem s kontekstom.
Prvi put o Marini Abramović i njenim radovima slušao sam u prosincu 1980, na školskome satu u Prvoj gimnaziji, od profesora Bore Mihačevića. Neka mi sjena njegova ne zamjeri improvizaciju, ali govorio je ovako: “A vi, glupava i nevaspitana mlada čeljadi, nemate pojma što su hepening i performans! Vama je to smiješno, jel’ de? Žena se skine gola nasred galerije, i kaže publici neka joj rade sve što im na pamet padne. Neka je pljuju, neka je ubiju, neka je spase, neka je siluju! Sve je na njima! Sreća da vas, takvih budalastih, nije bilo tamo. Šta bi joj ti radio, je li Jergoviću, magarčino? I tako se dogodi ono što se ima dogoditi. A ja vam neću govoriti što se dogodilo, to ćete sami u životu naučiti.
Ako ste išta u stanju naučiti. Ali ako kao ja budete živjeli u garsonijeri, pa ne budete imali zidove za slike, ovo će biti umjetnost za vas. Sve što iza nje ostaje u glavi je, i ovdje, vidiš ovdje, ali ne u mome debelom drobu, nego dublje od toga, u animi, u pleksus solaru, u duši, kako bi to rekle vaše babe. Je li, Jergoviću, babo jedna, slušaš li ti mene, ili se zajebavaš ispod klupe?”
Nije običaj da se novinski članci posvećuju naokolo kao soneti, ali ovaj članak posvećujem profesoru Mihačeviću.