Iako se prva mirila spominju još u 18. stoljeću, iako ih je pronađeno više od tisuću i pol, iako su zaštićeno kulturno dobro , o običaju se zapravo jako malo zna, a mnogo će toga ostati misterijem i nakon izložbe posvećene tom ritualu koja je otvorena u Klovićevim dvorima.
Naime, mirila postoje u usmenoj predaji, no lokalno stanovništvo, a riječ je mahom o području Velebita, točnije Dinarida, o tome baš rado ne priča; istraživači bilježe da je riječ o javnoj tajni. Nema ni opisa u crkvenim izvorima, nego samo folklornim. I jezikoslovac Radoslav Katičić uz izložbu navodi: “Mirila su čudo, a ja do prije koju godinu nisam niti znao za njih”. Puno se mirilima bavila povjesničarka umjetnosti i planinarka Mirjana Trošelj koja kompleksnu i također ponekad tajnovitu simboliku mirila prepisuje na paus papir kako bi je pokušali bolje razriješiti, ali i sačuvati za buduće generacije.
Uz stočarsku kulturu
Kroz dosadašnja istraživanja uspjelo se doznati da je taj osebujni pogrebni ritual vezan uz stočarsku kulturu, a najniže pronađeno mirilo nalazi se na tisuću metara nadmorske visine.
Koliko je težak bio život stočara na Velebitu, posebice na početku 20. stoljeća, svjedoče i fotografije koje je sačuvao planinar Radivoj Simonović: velika, ponekad i desetoročlana obitelj fotografira se pokraj malene, od kamena zazidane kućice u kojoj svi žive, oči djece mahom su previše ozbiljne za njihov uzrast.
Kada bi u tim krajevima čovjek umro na planini, oprali bi ga i obukli u najbolje odijelo, zatim bi ga čuvala rodbina. Nakon toga, stavljali bi ga na drvena nosila, omotali u plahtu i zavezali špagom kako mu tijelo ne bi skliznulo na stranu prilikom nošenja. Jedan takav autentičan primjer nosila možemo vidjeti i na izložbi. Naime, budući da su boravili na velikim visinama, često im je trebalo i po pet sati da se spuste do lokalnog groblja. Ipak, na tako teškom putu oni koji su nosili lijes nisu smjeli stati i odmoriti se. Jedini put kad su zastajali bilo je da se pokojnika položi na zemlju kako bi se izveo ritual mjerenja tijela, odnosno života.
Znakovi na kamenju
Naime, vjerovali su da je pokojnikova duša bila duga onoliko koliko je bilo dugo njegovo zemaljsko tijelo.
Dužina bi se mjerila uz pomoć dva kamena, jedan bi se postavio uz glavu, drugi uz noge. Zatim bi se uz pomoć lokalnih klesara, koji bi ucrtali znakovlje na tom kamenju, izgradila mirila, minijaturni kameni spomenici ruralne umjetnosti, te mjesto gdje se pokojnikova duša miri i odlazi u nebo, dok za groblje ostaje samo tijelo.Ritual je trajao petnaestak minuta.
Simbolika je na ovim spomenicima bila naoko jednostavna, no u međusobnom odnosu dosta kompleksna, urezivali su se solarni križ, osmerokraka zvijezda, svastika, četverolisna rozeta, pentagram, trozub i razgranati križ sa spiralama, kosim križem, glava zmije, rijeka...
Do sedamdesetih godina, kada su počela prva istraživanja ove kulture, većina planinara koja je prolazila pokraj tih naizgled neobičnih spomenika nije znala o čemu je riječ. S druge su strane lokalni pastiri oko mirila u zimskom razdoblju napasali svoje blago, često kraj njih zastajali i prisjećali se izmirenih duša, dok su žene izgovarale neku vrstu molitve.
Duše u galeriji
Kako navodi kustosica izložbe Koraljka Jurčec Kos, običaj se djelomice sačuvao i danas kod pravoslavnog stanovništva. Iz zapisa istraživača doznajemo da je katoličko svećenstvo bilo svjesno tog običaja, dopuštalo ga je, ali ignoriralo, dok su pravoslavni svećenici čekali kraj mirila te svečano pratili povorku. Na izložbi možemo vidjeti i grafike suvremenog zadarskog umjetnika Josipa Zankija, koji se u svojoj umjetnosti već duže vrijeme bavi običajem mirila, koji je svojedobno s Bojanom Gagićem izveo performans na tu temu.
Dio rituala je i vjerovanje da zagrobna duša luta, a mirilo ju zadržava. Odnosno, dok se odvaja od tijela, duša se veže za kamen, pa ako se bude vraćala, vratit će se na svoje mirilo, ne ometajući žive.
U Klovićevim dvorima ima nekoliko originalnih primjeraka mirila dopremljenih uz dozvolu zadarskih konzervatora, što zapravo znači da su se i duše pokojnika vezane uz taj kamen na neki način preselile u galerijski prostor.
Mirila postoje samo u Hrvatskoj, taj običaj nije zabilježen nigdje drugdje. I ovisi o financijama. Od Mirjane Trošelj se doznaje da je zidanje mirila ovisilo o platežnoj moći obitelji ili cijelog roda kojem je pokojnik pripadao: imućniji su ga gradili petnaestak do mjesec dana poslije pokopa, a siromašniji nakon nekoliko mjeseci do godine dana.