Zora Blažić, Hrvatica, Riječanka iz prosječne građanske obitelji srednjeg sloja, vodila je od 1918. do 1921. dnevnik u kojem je opisivala svoju svakodnevicu. Imala je tada dvadesetak (plus-minus) godina i morile su je brige koje i dan-danas more njene vršnjakinje. Bilo joj je dosadno, rutina djevojke iz tog vremena bila je siva u sivome gradu, žudjela je za svojim zaručnikom, mladim inženjerom šumarstva Dušanom Fućkom iz Orehovice koji je, sudeći po njenim dnevničkim zapisima, radio negdje u Hrvatskoj i nadala se da će dobiti premještaj u Rijeku pa da će moći provoditi više vremena zajedno.
No, mimo njene percepcije da se u njenom životu ništa zanimljivo ne događa, svakodnevica grada u kojemu je živjela bila je sve samo ne dosadna. Rijeka je u tom periodu prolazila političke turbulencije koje su je šamarale, bacajući je s jedne strane povijesti na drugu dinamikom kojoj se bilo jako teško prilagoditi. Zora je pisala i o tim gradskim događajima, referirajući se sporadično na ono što se “danas dogodilo u gradu” - o prosvjedima s kraja 2018. godine, protalijanskim i projugoslavenskim, o dolasku Gabrielea D’Annunzija, diktaturi, talijanizaciji i progonu Slavena, nestašici, “Krvavom Božiću”... Pisala je bez pretenzija da bilježi nešto važno, pisala je o tome usputno, bez političkih sudova o stvarima koje je vidjela i doživljavala, koje su je plašile i narušavale predvidljivost rutine djevojke čija je jedina perspektiva, u skladu s vremenom i okruženjem u kojem je odrastala, bila da se uda i postane majka... Igrom slučaja, njezin je dnevnik postao iznimno značajan dokument vremena jer vrlo precizno oslikava situaciju u Rijeci tijekom bizarne 15-mjesečne epizode vladavine talijanskog književnika i protofašista Gabrielea D’Annunzija i njegove Talijanske uprave za Kvarner, posebice u onom dijelu koji se odnosi na život Hrvata za D’Annunzijeve diktature.
Sudbina Zore Blažić i još nekoliko žena iz drugih miljea u fokusu je velike izložbe u organizaciji Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja “D’Annunzijeva mučenica”, čije su autorice Tea Perinčić i Ana-Marija Milčić. Izložba se u bivšoj Guvernerovoj palači, koja je D’Annunziju bila riječka rezidencija i na čijem je balkonu držao svoje čuvene govore, otvara 12. rujna, na stotu obljetnicu pohoda talijanskog protofašista i njegovih legionara. Zanimljivo je da se u ovom trenutku u susjednoj Italiji lome koplja oko inicijative za koju su prikupljani potpisi da se na isti taj datum u Trstu postavi spomenik D’Annunzija, protiv čega su, pak, tamošnji antifašistički aktivisti pokrenuli vlastitu peticiju. Interpretacija D’Annunzijevog lika i djela u Italiji nije ideološki jednoznačna, no dominantan je narativ u kojem ga se predstavlja kao velikog književnika i umjetnika sa zanimljivom životnom pričom punom kontroverzi. U Rijeci se, pak, s obzirom na progone Hrvata koje je provodio i silovanje grada koji je doveo u ekonomsku blokadu te ga praktički pripremio za predaju u ruke Mussolinija, na D’Annunzija gleda prvenstveno kao na protofašistu. Riječka izložba polazi s antifašističke pozicije, a glavne su junakinje žene, D’Annunzijeve mučenice, među kojima Zora Blažić reprezentira sudbinu riječkih Hrvatica i Hrvata u periodu neposredno nakon Prvog svjetskog rata.
Gabriele D’Annunzio bio je miljenik žena. Na fotografiji daje autograme Riječankama
Kuća na Fiumari
Kako nam je ispričala kustosica Tea Perinčić, Zora Blažić živjela je s roditeljima, braćom i sestrom u kući na Fiumari, kako u Rijeci zovu ulicu uz zapadnu obalu Mrtvog kanala. Ta je ulica za vrijeme talijanske uprave postala prvi red uz granicu s Hrvatskom, nasuprot gradu Sušaku s druge strane Rječine. Za vrijeme D’Annunzija, priča Perinčić, Zora piše da su u njihovoj kući u jednom od stanova koje su iznajmljivali odsjeli D’Annunzijevi vojnici koji su, po Zorinom pisanju, bili vrlo pristojni i uvijek su pozdravljali. Blažići su imali i prodavaonicu cipela na istočnom početku Korza koju su, kako je zapisala Zora u svom dnevniku, bili prisiljeni zatvoriti nakon što je D’Annunzio donio zakonsku uredbu prema kojoj se netalijanima, odnosno Hrvatima, zabranjuje obavljanje bilo kakve poslovne djelatnosti. Bila je to preteča rasnih zakona kakve će desetljeće i pol kasnije u Njemačkoj uvesti Hitler. I prije toga Blažići su imali problema s prodavaonicom jer su im, kako je pisala Zora, lokalni Talijani, Fiumani, razbili izloge. Nakon uvođenja zabrane, Zorin otac morao je prodavati cipele u radnjama svojih talijanskih kolega.
Zorina svakodnevica doista je, sudeći po dnevniku, bila siva i dosadna. Završila je djevojačku srednju školu na Sušaku, a nakon toga i dvogodišnji tečaj kuhanja i održavanja domaćinstva u Linzu, što znači da se školovala za domaćicu. Ustajala je rano, potom bi čistila i pospremala kuću, a nakon ručka obitelj bi ostajala za stolom i razgovarala dva-tri sata. Nakon toga, Zora bi ponovno čistila i pospremala kuću pa otišla rano u krevet. Povremeno bi odlazila u šetnje s ocem i bratom. U dnevniku u jednom navratu spominje i da je s ocem u kino otišla pogledati film “Cabiria”, talijanski nijemi avangardni ep snimljen po scenariju Gabrielea D’Annunzija. Međutim, jedino što komentira jest da su ulaznice za kino jako skupe.
Zora je jako voljela čitati, a čitala je na raznim jezicima, puno, recimo, na slovenskom, čak i na francuskom, jer spominje da je dobila knjigu na francuskom i da je jako veseli što će imati priliku naučiti i taj jezik. Voljela je čitati Kumičića, zapisala je i da je bila jako tužna nakon što je čitala o sudbini Zrinskih i Frankopana.
Zorin dnevnik baca vrlo zanimljivo svjetlo na događaje s kraja 1918. i dijela 1919., kada se Rijeka, nakon raspada Austro-ugarske monarhije u kojoj je imala poseban status, našla u političkom međuprostoru u kojem su na nju imale pretenzije razne države. Bio je to grad u kojem se u tih godinu dana puno prosvjedovalo, a iz talijanskih publikacija iz tog vremena dalo bi se zaključiti da su prosvjedovali samo Talijani koji su tražili sjedinjenje s Italijom. Demografsku sliku Rijeke činilo je tada oko 45 posto Talijana (među njima je bilo i puno Hrvata koji su se potalijanili, što je bio riječki trend u 19. stoljeću), a 55 posto otpadalo je na ostale, najvećim dijelom Jugoslavene, odnosno Hrvate. Zora u dnevniku dosta piše o projugoslavenskim prosvjedima koje talijanske publikacije tog vremena ne spominju. Blažići su na svoj balkon, kako piše Zora, izvjesili slovensku i dvije hrvatske zastave, okitili ga cvijećem i pozdravljali “našu braću Srbe”. Inače, nakon raspada Austro-ugarske posljednji mađarski guverner Rijeke službeno je predao upravljanje gradom predstavniku Kraljevine SHS, no za trajanja Pariških pregovora odnosi snaga stalno su se mijenjali, a status Rijeke visio je u zraku. Iako su stalno prosvjedovale i talijanska i jugoslavenska frakcija Riječana, osim sporadičnih ispada nisu zabilježeni nikakvi veći sukobi ni stradavanja, što je pravo čudo s obzirom na okolnosti.
Benito Mussolini i Gabriele d'Annunzio
Legalizirana prostitucija
Zora je imala brata Franu koji je sudjelovao u Prvom svjetskom ratu, nakon kojeg se mjesecima nije vratio kući, no obitelj je, po njenom pisanju, znala da je živ. Imala je i brata Vinka koji je u dokumentima iz 70-ih godina 20. stoljeća zabilježen kao član talijanske nacionalne manjine, pod talijaniziranim imenom Vicenzo Blazic, što znači da se u nekom trenutku počeo izjašnjavati kao Talijan. Imala je i sestru Rozu koja je njihovoj majci zadavala glavobolje jer se odlučila udati za razvedenog muškarca koji je iz prvog braka imao dvoje djece. Posebna je zanimljivost to što je u Rijeci razvod bio dozvoljen još od perioda mađarske uprave, što su dosta koristili Talijani iz Italije koji su se ovdje dolazili razvesti ili ponovo oženiti. Tadašnja je Italija, naime, bila izrazito konzervativna država, pod snažnim utjecajem Vatikana. Rijeka je, pak, progresivnim Talijanima predstavljala žuđeni prostor slobode. Ovdje je bila legalna i zakonom regulirana i prostitucija, a u lučki grad stalno su dolazile takozvane slobodne, ilegalne prostitutke koje bi policija protjerivala preko granice jer nisu imale dozvolu za rad. Talijanske novine nazivale su ih leptiricama, s naslovima poput “Hrvatske leptirice treći put protjerane iz Rijeke” i slično.
U toj i takvoj Rijeci Zora Blažić živjela je svoj “neuzbudljiv” djevojački život, povremeno strahujući zbog pucnjeva koji se čuju u daljini, razbijanja hrvatskih izloga i čekajući dolazak svojeg inženjera Dušana Fućka. Budući da se D’Annunzijeva riječka država našla u međunarodnoj blokadi, što je financijski potpuno iscrpilo do tada relativno bogat grad, vladale su nestašice o kojima Zora također redovito piše. Govori o praznim policama u trgovinama, o tome kako ima brašna, ali nigdje nema za kupiti kvasca i što joj vrijedi što ima brašna, kada nema kvasca pa ne može zamijesiti kruh. Dosta je bila fokusirana na kruh i nalazila važnim zabilježiti kada bi im netko preko granice donio kruh pa bi imala priliku nauživati se kruha. Svirala je klavir i radovala se kada bi dobila note neke popularne pjesme, pa piše, recimo, kako uči svirati jedan mađarski čardaš i da joj dobro ide.
Zora piše o nedjeljnim odlascima u crkvu, ali to posebno ne potencira i, kako kaže Tea Perinčić, iz njenih se zapisa ne bi dalo zaključiti da je davala neki veliki naglasak na pobožnost. Inače, iako su tadašnji Riječani većinom bili vjernici, Crkva ovdje, za razliku od Italije, nije imala bitnu ulogu u političkom i društvenom životu.
Zora Piše i o “Krvavom Božiću” 1920. godine, kada su ulice bile pune barikada i uz puno ljudskih žrtava vodile su se borbe između D’Annunzijevih pristaša i talijanske vojske koja ga je, na kraju, i protjerala iz Rijeke. Zora govori o bombama koje su digle mostove prema Sušaku u zrak, o tome kako im kuća na Fiumari, srećom, nije jako oštećena, iako su popucala stakla, o skrivanju građana u podrumima...
1921. Zora Blažić prestala je voditi dnevnik. Njen Dušan Fućak konačno je došao po nju, oženili su se i preselili u Zagreb, gdje su živjeli mirnim, uobičajenim životom. Imali su kćerku koja je umrla, tako da su ostali bez nasljednika.
Sasvim su drugačije životne priče ostalih žena kojima se bavi izložba “D’Annunzijeva mučenica”. Ženski aktivizam bio je u Rijeci i to vrijeme izuzetno snažan, a dio Fiumanki svoj je prostor za emancipaciju i društvenu afirmaciju tražio kroz iredentistički pokret, odnosno kroz talijanski nacionalizam. Gabriele D’Annunzio, kojeg su iredentisti i zvali u Rijeku, bio je za njih spasitelj, ali i seks-simbol. U Rijeci su se čitale njegove knjige, gledale njegove predstave, slušalo se o njemu i stvarao se kult ličnosti koji je taj pjesnik, rođeni šarmer i majstor samopromocije, uspješno podgrijavao. Kad je stigao u Rijeku, žene su mu se bacale u zagrljaj, a on im je poklanjao parfeme, čekale su u redu da im se potpiše na svoje fotografije koje je on serijski proizvodio i dijelio.
Borba Fiumanki za talijansku stvar bila je izuzetno predana. Nicolina Fabris, učiteljica od svojih sedamdesetak godina nastanjena na Pomeriju, u blizini Guvernerove palače, još za Prvog svjetskog rata odlazila je njegovati i tješiti talijanske vojnike u logorima. Kada je D’Annunzio stigao u grad, bila mu je tajna veza za međunarodnu korespondenciju, s obzirom na blokadu granica oko Rijeke. Prenosila je, tko zna kojim kanalima, njegove poruke iz grada u Italiju. Podučavala je njegove mlade legionare, vojsku “očajnika”, koji su imali premalo godina za Prvi svjetski rat pa su sada, s D’Annunzijem, dobili priliku dati svoj obol talijanskoj borbi.
U Rijeku je za D’Annunzijem stiglo i preko stotinu dragovoljki iz Italije, njegovih sljedbenica, kojima je to, pak, bila prilika da budu ravnopravne s muškarcima i pobjegnu od konzervativnih okova talijanskih obitelji.
Gabriele D'Annunzio
Brojne ljubavnice
Mnoge od tih dragovoljki postajale su mu ljubavnice. Službena ljubavnica bila mu je, pak, Luisa Baccara, slavna talijanska pijanistica iz dobro stojeće venecijanske obitelji. D’Annunzio ju je salijetao mjesecima i kad je konačno popustila, zbog nove veze čak je odgađao svoj pohod na Rijeku. U Guvernerovoj palači bila mu je česta gošća, organizirao joj je koncerte, a kad bi ona dolazila, druge njegove ljubavnice krišom su izlazile iz zgrade sporednim stubištima.
D’Annunzio je za pohod na Rijeku anksioznost liječio kokainom, tada popularnom drogom među avijatičarima, na koju se kao avijatičar i sam navukao. Fizičke nedostatke, među kojima su dominirali strašno loši zubi, uspješno je kompenzirao slatkorječivošću i karizmom. Luisa Baccara je za njim otišla i u Italiju te su ostali zajedno do kraja njegovog života. S njima je u vili živjela i Luisina mlađa sestra na koju je D’Annunzio, koji je što je bio stariji postajao seksualno sve nezasitniji, jednom nasrnuo pa ga je odgurnula toliko snažno da je pao kroz prozor i ozlijedio se.
Unatoč riječkom neuspjehu, D’Annunzio je dobio ono što je sanjao, svoje mjesto u talijanskoj povijesti, što je bila fiksacija koja mu je hranila ego. U Rijeci je patentirao fašistički pozdrav, uzdignutu desnicu. Iako njegova riječka država službeno nije bila fašistička, patentirao je mnoge “trikove” koje će kasnije primjenjivati buduće fašističke države, od Mussolinijeve, preko Hitlerove, do Pavelićeve. Bio je ljut na Mussolinija jer je očekivao da će njegov “učenik”, nakon što krene na Rijeku, krenuti na Rim, a nadao se i da će on biti taj koji će sjesti na tron Italije. Mussolini je bio nešto pametniji i pričekao još dvije i pol godine da se stvore okolnosti za pohod, a D’Annunzija se riješio. To se pokazalo dobrom odlukom jer je Mussolinijeva država, za razliku od D’Annunzijeve, potrajala preko 20 godina. No, u konačnici, D’Annunzio je puno bolje prošao.