SONJA GAŠPEROV

'Moji vukovi tragaju za savršenom smrću...'

    AUTOR:
    • Lana Bunjevac

  • OBJAVLJENO:
  • 20.11.2012. u 07:14

“Postoji li savršena smrt? Smrt koje se ne bojiš? Savršena smrt je brza, bezbolna, nevina i nesvjesna. Mora da je osjećaj sličan bestežinskom stanju”, pita se u svom novom stripu “Vučine: Nasljednik” Sonja Gašperov, jedno od najzanimljivijih novih lica u domaćem stripu, čiji su alter-ego ljudi u vučjim krznima u međuvremenu postali njen zaštitni znak.

I dok smo u prvom strip albumu pratili vučju družinu “od kolijevke pa do groba”, u novom albumu vučine su poslovni ljudi koji kravatom pokrivaju svoj “ožiljak”, odnosno patentni zatvarač smješten posred trbuha.

- Vukovi su preneseno značenje za ljude; jednom kad zgriješe, dobivaju zatvarač, no teže tome da ga se oslobode, a glavna tema novog albuma je postoji li savršena smrt kojom bi se oslobodili zla, grijeha i tereta. Jedino su djeca bez zatvarača, što simbolizira da su nevina i da nisu ništa zgriješila - objašnjava Sonja.

Osim većeg formata, najveća razlika u odnosu na prvi album iz serijala o vučinama jest ta što se ovaj put odlučila za strip s tekstom.

- Prvi album bio je vježba crtanja i stvaranja stila - priča Sonja, koja, ipak, i ovdje ostavlja nešto praznog prostora za proizvoljno tumačenje čitateljima. Specifično za njen izričaj je da svi njeni likovi imaju antropomorfne osobine.

Novi francuski val

- Od malih nogu zanimaju me priče koje kroz životinje pričaju ljudske događaje, i to ne toliko basne, već dječje bajke i slikovnice. Na faksu sam se pomalo zasitila crtanja ljudskog lika, a i ljudima su životinje simpatičnije - kaže Sonja, koja je diplomirala slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu, na kojoj danas radi kao viša asistentica. Ponajviše je inspirirana novim valom francuskih stripaša, od kojih je pokupila sličan stil. Slaže se sa mnom da u njenim radovima ima sličnosti i s djelima Roalda Dahla, no njene su vučine, kaže, “krvoločnije i pomaknutije”.

I doista, kroz vučja odijela Sonja briljantno parodira svakodnevni život i bizarne situacije u kojima se nalazimo. Njene vučine personifikacija su svijeta ljudi, šarenijeg i možda malo simpatičnijeg od našeg stvarnog svijeta, ali istovremeno i vrlo mračnog: one propituju naše licemjerje i moral, politički su nekorektne, ne maze čitatelja, već ga na najbolniji način prizemljuju i udaraju šakom u trbuh, tamo gdje je najranjiviji.

Galerija puna sira

- Ponekad crtam do 6 ujutro, često mjesecima ne vidim danje svjetlo, što je prilično depresivno, pa onda mračne teme završe u stripu - priznaje Sonja, te dodaje da u svemu što radi uvijek ima 70 posto njene biografije.

- Čovjek treba crtati ono što ga okružuje, primijetiti stvari oko sebe, a ne otkrivati toplu vodu. Ideje crpim iz okoline, a kroz humor i ironiju pokušavam pričati o ozbiljnijim i opasnijim temama - kaže ova svestrana umjetnica, koja je svojevremeno u jednoj splitskoj galeriji postavila instalaciju “Mišja rupa”: čitavu je galeriju napunila sirom i pretvorila u mišju rupu, čime se referirala na razdoblje nakon završetka fakulteta i pitanje što sada - izaći iz sigurnosti mišje rupe ili ne?

Morlaci i vukodlaci

Osim crtanja i stripa, Sonja ima još jedan hobi: već je godinama strastvena kolekcionarka igračaka, a želja joj je jednoga dana u Splitu otvoriti muzej igračaka. Do tada predano radi na novom albumu “Vučina” koji planira objaviti do ljeta, a na njenom blogu već se mogu vidjeti i prve skice albuma koji će se zvati “Vučine: Urlak”.

- Urlak dolazi od riječi “morlak”. Proučavala sam povijest Biokova, tamo su nekoć živjeli morlaci, doseljenici koji su se bavili crnom magijom, vjerovali su u vukodlake i vampire. Vučine tako postaju vukodlaci.

Izdvajamo