Kad god čujem uopćenu frazu, a pojavi se nerijetko, jer se često tako uopćeno zna zaključivati, da u Zagrebu ne postoji kvalitetna javna skulptura, uz, naravno, Ivana Kožarića i Mariju Ujević, sjetim se i Denisa Kraškovića.
Njegove skulpture “Kita” na Jarunu te “Morža” i “Janjeta” ispred jednog novozagrebačkog shopping centra upravo su ono što bi javna skulptura prije svega trebala biti, u kvalitetnom su odnosu s onima kojima su namijenjene, prolaznicima, dobro došle su u javnom prostoru.
Znalo se polemizirati o javnim skulpturama, o ovima nije bilo javne rasprave. Oko jednog Kraškovićevog drugog rada, da je izveden, zasigurno bi se polemiziralo, no, doduše, riječ je o dosjetci. To je o prijedlog spomenika za Franju Tuđmana koji je umjetnik osmislio na novinarski poziv za tjednik Globus u vidu goleme sandale. Kada se raspravljalo o novom spomeniku u Zagrebu, ta se sandala našla na mnogim društvenim mrežama njegovih kolega. A našla se i u umjetnikovoj monografiji.
Monografiju je izdao Skaner Studio Zagreb, zove se “Sve je moguće” i bit će promovirana u rujnu.
Od javnih skulptura koje jesu izvedene, uz nabrojane, spomenimo i onu u obliku velikog šipka na Hvaru te sanjki visokih šest metara koje čine spomenik umjetnikovom sretnom djetinjstvu izvedenih u Sloveniji. U rukopisu Denisa Kraškovića puno je humora, dosjetki. No monografija će potvrditi ono što smo, doduše, već znali, Denis Krašković puno je ozbiljniji umjetnik nego što se to čini na prvi pogled. I već je prošlo tri desetljeća njegova djelovanja na javnoj sceni.
O Kraškovićevom radu piše Jerica Ziherl, koja započinje osobnom pričom. Riječ je o staroj fotografiji na koju umjetnik intervenira u tehnici sepije, a može se pročitati kako je to zahvala preminulom ocu koji mu je omogućio da se “neopterećen materijalnom egzistencijom, može baviti svojim umjetničkim radom”.
Denis Krašković diplomirao je na ALUkiparstvo, bavi se i slikarstvom, videom, grafikom, crtežom. Jedan od meni najdražih radova ovog umjetnika, a uvijek ga se sjetim kad se moram baviti administracijom pa krene ukrivo, lik je čovjeka koji se penje po ljestvama, bježi, a prati ga niz biljega, svih veličina, od golemih do malenih. Pokušava pobjeći, no biljezi su brojčano dominantniji, malotko bi se kladio u korist čovjeka.
Ne znam bi li se umjetnik složio sa mnom, no rjeđe ga izlažu nego što bi trebali, možda je jedan od problema kustosa da je rad Denisa Kraškovića teško svrstati u neku ladicu, pa im je linija lakšeg otpora izlagati one koji se u tu ladicu daju svrstati.
Ponekad, u Kraškovićevu koloristički razigranom rukopisu naći će se i popartističkog rukopisa, kao primjerice na slici, akrilu na platnu, “Plava kuverta”, na kojemu ruka ruci predaje plavu kuvertu, mito i korupcija po svoj prilici. Osoban je, pak, rad “Čovjek životinja biljka”. Čovjek je to s glavom slona, ruke su mu grane drveća, prvo su bile bez lišća, rekao je da će nadocrtati lišće kada se zaljubi, tako je i bilo, godinu dana kasnije nacrtao je lišće.
Kronološki, prvi je njegov rad u monografiji “Autoportret s anđelom i vragom” iz 1991., odmah se mogu čitati naznake umjetnikova daljnjeg rukopisa. Diplomski je, pak, rad bila razigrana družina velikih drvenih skulptura muzičara, plesačica, bumbara, nevjernog Tome i Isusa, za koje je tumačio da su prikaz raja. Među njegovim najpoznatijim radovima do sada je “Sv. Franjo razgovara sa životinjama”, skulptura koja prikazuje sveca u razgovoru s pticama, ali i svinjom, žirafom, majmunom, psom.
Tehnički su zanimljivi radovi svojedobno izloženi u Prirodoslovnom muzeju, uz pomoć znanstvenika izradio je robotizirane modele poljskog šturka ili hrastove strizibube, i još mnoštvo kukaca pjevača. Nije sve, naravno, u tehnici.
Polemika se, podsjetimo, vodila oko krapinskih neandertalaca, javnog spomenika u Krapini. Naime, autor Muzeja Željko Kovačić nije bio zadovoljan izgledom kipova, zamjerio je da nisu točne u opisu. Krašković se pozivao na umjetničku slobodu, navodeći da se nije niti namjeravao baviti doslovnošću već umjetnošću.