ŽARKO RADAKOVIĆ O KNIFERU

'Motiv kojim je bio opsesioniran nije isprva htio zvati meandar. Bio je skroman, volio je odlaziti na plac i istraživati vrste piva'

    AUTOR:
    • Romina Peritz

  • OBJAVLJENO:
  • 26.05.2019. u 14:11

Svojevrsni memoarski zapisi zemunskog pisca i prevoditelja s kölnskom adresom otkrivaju nepoznate detalje sa susreta s poznatim slikarom

Jednostavno naslovljena “Knifer” knjiga pisca i prevoditelja Žarka Radakovića trebala bi biti obavezno štivo svima koji se misle baviti ili se već bave opusom jednog od najvećih hrvatskih slikara druge polovice 20. stoljeća.

Knjiga je to hibridne forme, neka vrsta memoarskih zapisa nastala iz susreta pisca i slikara, a upravo Radakovićevi opisi nastajanja meandara, ali prije svega objašnjenja samog Knifera što mu je ideja, što traži u slici i što želi postići te ono najvažnije, kako to ostvaruje, ključ su za razumijevanje jednog od najzanimljivijih i najhomogenijih umjetničkih opusa u našoj povijesti umjetnosti. “Dvadeset do trideset puta je grundirao bijelo platno, što mnogima nije jasno zbog čega.

Kada sam ga pitao je li mu radni proces važan za recepciju, rekao bi da nije uopće i da ne mora nitko znati šta radi. A opet, doživio sam da je jedan galerist predlagao Juliju da radi sprejom, kako bi brže proizvodio svoje radove. Julije je poslije toga bio toliko očajan i deprimiran da sam ga morao smirivati”, prisjeća se Radaković kojemu je nedavno izašlo i drugo, nešto izmijenjeno hrvatsko izdanje knjige objavljene sredinom 90-ih u Beogradu.

 

Galeristi Dacići

No iz Radakovićevih opisa i zapažanja, osim tehničke strane nastanka kultnih meandara, otkriva se i privatno lice jednog od osnivača Gorgone, prema sjećanju onih koji su ga poznavali, u biti samozatajnog umjetnika koji je volio pričati anegdote i viceve te strastvenog ljubitelja nogometa. Otkriva se umjetnik čiji je svijet daleko od onog u kojem se danas njegova umjetnost najčešće spominje. Svijet bogatih kolekcionara kojima je stvar prestiža imati na zidu Kniferov rad, za koji su spremni izdvojiti desetke pa i stotine tisuća eura. Knifer iz Radakovićeve knjige, naprotiv, skroman je čovjek usredotočen na rad, prisiljen često mijenjati mjesto boravka u nedostatku stalnog ateljea.

Radaković je upoznao Knifera u Tübingenu, gdje je živio desetak godina, i baš u to vrijeme poklopilo se da se Knifer tu pojavljivao jedanput, dvaput godišnje i ostajao duže. “U Tübingenu je postojala neka vrsta malog balkanskog kozmosa okupljenog oko porodice Dacić. Ingrid i Žika Dacić bili su u to vrijeme galeristi, kolekcionari su do dandanas, i Julije je bio jedan od njihovih favorita, jedan od glavnih umjetnika koji je redovno kod njih imao izložbe. Znam da u to vrijeme nije imao atelje i na razne se načine snalazio, pokušavajući naći način kako da radi, a jedna od mogućnosti bila je da dođe na mjesec, dva da radi na primjer kod porodice Dacić ili nekih drugih kolekcionara koji su otkupljivali njegove radove.”

Zagreb, 240419.
Knjiznica Bogdana Ogrizovica, predstavljanje knjige Knifer (MeandarMedia) autora knjizevnika i prevoditelja Zarka Radakovica.
Na fotografiji: Zarko Radakovic.
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjević / CROPIX

Žarko Radaković

 

Umjetničke opsesije

A koliko smo zapravo u knjizi suočeni s pravim Kniferom a koliko je on fiktivni, literarni junak Radaković će reći kako on u svojim knjigama uvijek polazi od stvarnosti. “U svim sam svojim knjigama koristio autentične ljude, osim u jednoj gdje sam se uplašio jer se radilo o erotskim odnosima pa nisam htio provocirati ljude te sam promijenio imena.”

Radaković kaže kako je umjetnost njegova tema, jer “svaki pisac ima neke svoje teme”. Odredio si je nekoliko umjetnika koje prati, jedan od njih je Julije Knifer, a ostali su pisac Peter Handke, srpski avangardni umjetnik Era Milivojević te srpsko-njemačka slikarica Nina Pops.

“Uvijek sam se trudio izabrati ljude, knjige i umjetnička djela koja mi osobno odgovaraju i pitao sam se što je to što me privlači, a privlači me u suštini neka vrsta opsesivnosti kod umjetnika. Kod Cézannea na primjer njegov odnos prema planini Sainte-Victoire. Kod Julija taj njegov odnos prema jednome, prema meandru koji je tako nazvan. Moram reći da je on prvo bio protiv toga da se zove meandar, ali je to prihvatio. Zapravo, bio je protiv svakog definiranja, a onda je na kraju ipak rekao: Sve što sam napravio je jedna definicija.” Među ostalim Knifer je Radakoviću, kako doznajemo iz knjige, pričao i o svom prvom meandru: “Prvi meandar sam koncipirao na jednom crtežu, ali on je bio skriven drugim dodacima. Ali onda kad sam te dodatke, šezdesete, u proljeće eliminirao nastao je ‘Meandar broj jedan’. Te godine sam naslikao osam meandara, dakle, 1960.”

Svi su razgovori s Kniferom, tvrdi pisac, autentični. “U drugom poglavlju, naslovljenom ‘Knifer u Feldafingu’, sve je dokumentaristički preneseno, jedino što sam ja od toga napravio neku vrstu drame, koristio sam čak didaskalije, opisivao sam zvukove, napravio sam pomak. To je bila i moja dužnost, da točno prenesem što je čovjek rekao u tijeku radnog procesa. Malo kome je to bilo dopušteno.” Za vrijeme Kniferova rada bio je, priča, svo vrijeme prisutan i pomogavši mu u praktičnim poslovima, miješanju boja, premještanju platana, a u isto vrijeme on je najnesebičnije sve mu pokazivao. U trenucima njihova intenzivnog druženja nije imao svijest o tome da će jednog dana napisati knjigu, ali je imao neku ideju da iskoristi taj materijal za nešto drugo.

Žarko Radaković i Julije Knifer najčešće su se susretali u Tübingenu

 

Čovjek u svakodnevici

“Ja sam u to vrijeme bio dosta u novinarskom poslu, eventulano sam razmišljao da napravim neki intervju iz toga. A onda sam shvatio da s Kniferom govorim mnogo više nego što je to potrebno za novinarski posao. Čekao sam da mi se to razbistri u glavi. Kad sam počeo pisati knjigu početkom 90-ih iskoristio sam te razgovore.”

Najviše ga je fasciniralo kod Knifera što je iz njega zračio čovjek u svakodnevici. “Za njega je posao bio biti umjetnik. Podsjećao me je na krojača. Važan je u njegovom slučaju taj taktilni odnos umjetnika prema materijalu, njegovo kretanje po ateljeu, distanca između njega i slike. Tada se rađa svašta.”

A osim umjetnosti, što ga je zanimalo? “Često sam s njim išao na plac, uvijek se interesirao za vrste sireva i piva. Istraživao je vrste piva. No, nije ga pio iz pivske čaše nego iz vinske.”


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo