Galerija umjetnina Split pokrenula je ciklus izložbi Jedan na jedan u kojemu su tijekom niza godina u dijalogu bili jedan domaći i jedan strani umjetnik. Spomenimo primjer kada su izlagali dubrovački, nepravedno u široj javnosti zanemaren slikar Izvor Pende, i njemački autor Daniel Richter. Bio je to jedan od boljih umjetničkih dijaloga.
Bolji dojam
Prošle godine prvi put taj su koncept u splitskoj galeriji proširili na skupnu izložbu, pa su u dijalogu bili umjetnici iz Hrvatske, ponajviše iz Dalmacije, i oni s Kariba. Sasha Dees i Branko Franceschi pri tom su kontekstualizirali dva prostora, što im je zajedničko, raspad socijalizma među ostalim, kako su pisali “ponovno uspostavljene zemlje i njezini građani prolaze kroz velike patnje, prevrate, ratove, diktature ne bi li razvili vlastitu upravu, politiku i autentične identitete koji odgovaraju trenutnim vremenima i društvu umjesto onih povijesnih”, i pri tom su istražili kako se sve to očituje kroz umjetnost.
Ove godine u dijalogu su hrvatski umjetnici i oni iz Švedske, neke se konkretnije poveznice niti ne nastoje pronaći, a naziv je izložbe “Oscilacije”. S jedne je strane, može se pročitati, švedski multikulturalni društveni model, a s druge monolitni, introvertirani, lokalni model koji se pogoni ideološkim talozima, prošlošću, tajnama i eskapizmom.
Na izložbu se, osim navedenog, poziva tekstom koji je hermetičniji od prethodnog, pa se piše: “Oscilacija je ponavljajuća varijacija, tipično u vremenu, neke mjere o središnjoj vrijednosti (često točka ravnoteže) ili između dva ili više različitih stanja. Izložba bi stoga mogla biti potraga za ravnotežom.”
Dakle, široka tema, nedovoljno definirana, i upravo je zbog toga “karipska” izložba ostavila mnogo bolji dojam, na prvo i na drugo gledanje. No ako gledamo pojedine radove, itekako ih ima zanimljivih, a s obzirom na to da se rijetko kontekstualizira domaća suvremena scena, više nego dobro došla. Izložbu sam, inače, pogledala u nedjelju popodne, desetak dana nakon otvaranja, i bilo je poprilično ljudi, većinom stranaca. Mnoge od njih zanima više suvremena domaća scena od primjerice tri Dalíjeve grafike koje ionako po svoj prilici mogu vidjeti u svojoj zemlji u većem broju. Kustosi su Meira Ahmemulic, Branko Franceschi i Sandra Sterle, koja je i među izlagačima.
Iako izlagača nije mnogo, tek nešto više od desetak, za obilazak izložbe potrebno je poprilično vremena budući da je većinom riječ o videoradovima.
Strani turisti
Goran Škofić jedan je od naših najboljih videoumjetnika, potvrđuje to i radom “Na plaži” na kojemu skupina ljudi, ili pojedinci, ulaze u more, i negdje odlaze, među njima svima je i primjerice vatrogasac koji drži šmrk u ruci, usmjeren prema moru, što je samo jedan od nadrealnih prizora čije je značenje teško do kraja razriješiti. Inače, temom se odlaska u more, bavila i Renata Poljak, no u drugačijem kontekstu. Video traje devetnaest minuta.
Sandra Sterle napisala je citirani tekst o oscilacijama, srećom, njezina je umjetnost mnogo bolja od tekstualnog dijela. Video koji je izložen umjetnica je snimila na Golom otoku, na koji u sklopu svog projekta umjetnike poziva Darko Bavoljak i tamo su nastali neki poprilično zanimljivi radovi. Bavoljak je i snimao video na kojemu Sandra Sterle uokolo istražuje u odijelu namijenjenom za put u svemir, rad se zove “Preispitivanje naslijeđa”.
Mali lijes
Viktor Popović i dalje se bavi naslijeđem, splitskom vojnom bolnicom, čija je izgradnja prethodila izgradnji Splita 3 te se smatrala najznačajnijom splitskom građevinskom realizacijom šezdesetih godina: naziv je “Bez naziva (Arhiv ST3: vojna bolnica)”, u multimedijalnoj instalaciji umjetnik intervenira na stare, nekoć snimljene fotografije.
Od švedskih autora, izdvajaju se Jyvoti Mistry, rad “Uskladištiti u hladnom i suhom prostoru”, koji uključuje i video, i mali lijes ispred, te jedan poprilično duhovit rad, Johana Zetterqvista, “Prijedlog 55: Boja univerzuma”: u prvom planu su muške trofrtaljke, kaki boje, kakve se ljetos, a i inače, poprilično mogu vidjeti na plažama.