Ovih su se dana na Instagramu pod nazivom “Eva Stories” počele pojavljivati objave Eve Heyman, židovske djevojčice koja je sanjala postati fotoreporterkom, a koja je među šest milijuna ubijenih Židova upamćena jer je za sobom ostavila dnevnik. Iza Evina Instagram profila stoje producent Mati Kochavi i njegova kći Maya.
Kochaviji su pročitali tridesetak dnevnika što su ih pisali židovski tinejdžeri u doba nacističke okupacije prije no što su se odlučili za Evin “jer, u njemu je nečega vrlo modernog”, komentiraju.
Evu u 70 Instagram epizoda igra britanska glumica, a priča kreće od doba idiličnih vremena, djevojčica, unatoč razvodu roditelja, ima mirno i sretno djetinjstvo, piše o proslavi rođendana, poklonima koje je dobila, planovima koje ima, željama i ciljevima, no život cijele obitelji potpuno se mijenja kad njezin grad, Nagyvarad, koji je u to doba pripadao Mađarskoj, danas rumunjski Oradea, zauzimaju nacisti. Obitelj, skupa s drugim Židovima, prvo biva prognana u pretrpani židovski geto, a potom su jednim od notornih vlakova otpremljeni u Auschwitz. Od tamo se nisu vratili. “Eva Stories” snimljene su u Ukrajini, u tri tjedna, u produkciju je bilo uključeno oko četiri stotine ljudi.
Glasna kampanja
“Sviđao se projekt ljudima ili ne, riječ je o inovativnom načinu da se tinejdžeri upute u Holokaust, jer to je tema o kojoj mladi danas čak i u Izraelu znaju sve manje. Kako umire generacija preživjelih, gube se sjećanja”, komentira Mati Kochavi te dodaje da je projekt koštao “manje od pet milijuna”.
Ne bi li što vjernije prikazao to doba, nabavio je i tadašnje kamione, motocikle, kompletnu opremu. Napravljena je kamera koju je glumica mogla držati u ruci kao telefon.
Još na početku je odlučio da u projekt neće niti pokušati involvirati vladu i službene institucije države. “U Izraelu je Holokaust sveta tema. Nisam htio konfrontirati ih s projektom, da kažu ‘ne’. Sjećanje na Holokaust izvan Izraela nestaje. Razmišljali smo zašto ne bismo napravili nešto što će uzdrmati. Naletjeli smo na dnevnik i pomislili: ‘Pretpostavimo da je, umjesto olovke i papira, Eva imala smartphone i da je dokumentirala ono što joj se događalo.’ Tako smo smartphone unijeli u 1944.”, govori Kochavi.
I prije no što što su “Evine priče” krenule, dobile su veliku pozornost, a Evin Instagram profil prije no što je emitirana i prva priča imao je više od 200.000 pratitelja. Rezultat je to vrlo vidljive, glasne kampanje, zemlja je oblijepljena golemim plakatima, Internet je pun reklama za projekt iza kojega je stao i premijer Benjamin Netanjahu.
No, Instagram priče o Holokaustu, lažni profil nacističke žrtve koja je doista živjela i o dijelu svojeg života ostavila detaljne zapise, sad ispričane na Instagramu jezikom selfie kulture, kroz emotikone i hashtagove, dio izraelskog društva ne vidi kao dobar način da se prenese doba terora u kojem je ubijeno šest milijuna Židova. Optužuju Kochavije da banaliziraju tragediju Holokausta, spomenuti Instagram profil ocjenjuju kao - uvredu inteligenciji mladih ljudi.
Rasprava ide u raznim pravcima, od moraliziranja do pozivanja na nelogičnosti, tehničke nemogućnosti ovakvog zapisa iz tih vremena. Neki pitaju kako je Eva koja dokumentira tamne i duge noći provedene u zamračenom getu bez struje mogla napuniti svoj mobitel.
Yad Vashem
“Prvo, ovdje je riječ o lošem ukusu. Drugo, i puno gore, bit će posljedica. Put od ‘Evinih priča’ do snimanja selfieja na ulazu u Auschwitz-Birkenau je kratak i strm”, ističe Yuval Mendelson, izraelski glazbenik i učitelj, pišući u Haaretzu, dodajući da bi brojni turisti mogli početi proizvoditi materijale “bez vrijednosti i besramno”.
Iz Yad Vashema poslali su priopćenje u kojem stoji da “vjeruju da je upotreba društvenih mreža u svrhu komemoracije Holokausta i legitimna i učinkovita. Yad Vashem je aktivan i angažira javnost kroz bezbrojne kanale društvenih medija, uključujući Instagram, premda u drugačijem stilu. Ne samo da postovi Yad Vashema sadrže autentične materijale i povijesno utemeljene činjenice, osiguravamo da je njegov sadržaj relevantan za javnost, uz puno poštovanje prema temi.”
“Gdje u ‘Eva Stories’ nedostaje poštovanja? To je način na koji ljudi komuniciraju”, kaže Kochavi dodajući da ne sumnja da mladi ljudi širom svijeta žele ozbiljne sadržaje, da im se prenesu na “pravi način”.
Maya Kochavi živi u New Yorku i Tel Avivu, podsjeća da se “puno ozbiljnih pokreta događa na društvenim mrežama” te ističe da su ona i otac puno truda uložili ne bi li taj Instagram projekt učinili “autentičnim i stvarnim”, s hashtagovima i opisnim tekstovima, u isto vrijeme “zadržavajući dostojanstvo”.
Eva Heyman bila je kći jedinica, odrastala je u sekularnoj građanskoj obitelji u Nagyvaradu. Prije Prvog svjetskog rata to je bio najveći grad u istočnoj Mađarskoj. U njemu su Židovi stoljećima imali bitnu ulogu u ekonomskom i kulturnom životu. 1940-ih u gradu od 100.000 stanovnika petinu su činili Židovi.
Eva je, nakon rastave braka njezinih roditelja, živjela s bakom i djedom, majčinim roditeljima. Dnevnik je počela voditi 13. veljače 1944. Držala ga je pod ključem.
Kad je policija ušla u njihovu kuću, da bi ih poslali u geto, Eva je zapisala: “Sve je izgledalo kao na filmu.” Iz geta piše o zabranama i pravilima koja su im tamo nametnuta. “Zapravo, sve je zabranjeno, ali najgore od svega je da je kazna za svaki prekršaj - smrt.”
Zadnji zapis
Marta Munzer jedna je od najčešće spominjanih osoba u dnevniku, bila je Evi među najbližim prijateljicama. No, Marta u doba kad Eva počinje pisati dnevnik, više nije živa. Njezina obitelj je, skupa sa 19.000 drugih Židova koji su živjeli u Mađarskoj a koji su bili iz drugih zemalja, 1941. deportirali u Poljsku koja je bila pod nacističkom okupacijom. Eva se boji da će ona i njezina obitelj doživjeti sudbinu Marte i njezinih.
19. ožujka 1944. piše: “Dragi dnevniče, ti si najsretniji na cijelom svijetu, jer nemaš osjećaje, i ne možeš znati kako se grozne stvari događaju nama. Nijemci su stigli!”
26. ožujka Eva piše: “Dragi dnevniče, do sada nisam htjela pisati o tome, jer pokušavam ne misliti na to, ali od kad su Nijemci došli, stalno mislim na Martu. I ona je bila tek djevojčica, a ipak Nijemci su je ubili. Ali, ne želim da me ubiju! Želim biti fotoreporterka, i sa 21 godinom udati se za arijevca, Engleza, ili možda za Pistu Vadasa. Nisam vidjela Pistu od kad su Nijemci došli, čak niti ne razmišljam o njemu, jer od 19. ožujka život je zastrašujući. Voljela bih da razmišljam o Pisti umjesto o Marti.”
Posljednji zapis u Evinom dnevniku datiran je na 30. svibnja 1944., nekoliko dana prije deportacije. Kochavi kaže da su Instagram priče iz vlaka bazirane na opisima koje je Eva čula u getu, a o kojima je također pisala u dnevniku. Eva je među milijun i pol djece koju su nacisti ubili u Holokaustu. Ubijena je za manje od pet mjeseci nakon posljednjeg dnevničkog zapisa. Majka, Agnes Zsolt, je preživjela. Po povratku u Nagyvarad pronašla je Evin dnevnik. Nešto kasnije nesretna je žena izvršila suicid.