JADRANKA FATUR

NAJVAŽNIJA PREDSTAVNICA HRVATSKOG HIPERREALIZMA Zbog slike Sabora, 90-ih su je optužili za režimsku umjetnost. Danas kaže: 'Sve bih opet ponovila'

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 10.10.2018. u 12:33

Ranko Šuvar / CROPIX

 

Jadranka Fatur, čija se retrospektiva u MSU otvara sutra, najdosljednija je predstavnica hiperrealizma u nas. Tim se pravcem bavi četiri desetljeća. Među njezinim su poznatijim radovima, među šezdeset odabranih za retrospektivu, “Telefon”, “Lift”, “Tramvaj br. 2”, “Autobus za Cmrok”, “Čekanje na let”.

Kako se najavljuje uz izložbu, “autorica je jedne od kontroverznijih slika u našoj nedavnoj prošlosti, ‘Proglašenje Ustava 22. prosinca 1990’”. Godine 1998. kada je slika nastala izazvala je žustre polemike u javnosti, a dio ju je struke, podsjetimo, otpisao kao režimsku umjetnost. Međutim, ona kaže da bi unatoč takvom sudu sliku naslikala ponovno.

Bila je stipendistica Francuske vlade na sveučilištu École nationale supérieure des Beaux-Arts u Parizu sedamdesetih. Od 1978. radi u atelijeru u dvorcu Jakovlje u Hrvatskom zagorju s kiparom Ratkom Petrićem, a na ALU u Zagrebu bila je do umirovljenja 2014.

 

Osobne teme

Slika na kojoj su njezin sin, tada dječak, i danas pokojni suprug Ratko Petrić prikazani u moru, među posljednjim je koje su stigle na izložbu. Često se bavi osobnim temama. Ratko Petrić je i na slici iz Kansas Cityja, koja je negdje na početku izložbe. “Taj grad imao je početkom osamdesetih, kad smo boravili tamo, centar i periferiju koja se činila beskrajnom, a po kojoj su trčali vjeverice i zečevi, bila je to neobična kombinacija. Ratko je dobio poziv da gostuje na njihovom umjetničkom institutu, ja sam bila u pratnji”, priča nam umjetnica dok obilazimo izložbu.

​Može se pretpostaviti da su na nju utjecali američki hiperrealisti? “Da, ali to je bilo kao da vidite starog znanca. Ja sam ih već poznavala. Bio je to svjetski pokret koji kod nas, doduše, nije baš zaživio. Naša je sredina apstraktna po tradiciji, bilo da se radi o geometrijskoj ili lirskoj apstrakciji. Bilo je nešto figuracije, ali skromno.”

Bilo je, zapravo, dosta hrabro kada se gleda iz današnje perspektive u ovoj se sredini baviti hiperrealizmom? “Ta je podjela kod nas dosta militantna, zaoštrena, trebala bi biti mekša. Kad sam nakon Akademije bila u Parizu, vidjela sam da postoje istovremeno svi pravci. No, nisam hiperrealizam doživljavala kao hrabrost već sam umjetnost doživljavala kao život, i nisam željela spekulirati. Tu je i stvar mladosti, mladost je takva, beskompromisna. Bila sam upoznata i s pop artom, svidjelo mi se u ovom pravcu ono nešto sirovo, ali životno.”

Portret oca

Tramvaji, autobusi, lift, telefonska govornica... najčešće su na njezinim slikama urbani motivi: “Rođena sam i odrasla u Zagrebu u Vodnikovoj ulici uz križanje na Mihanovićevu, tu sam crtala kredom po pločniku”, kaže umjetnica uz sliku “Mihanovićeva ulica” iz 1974. koja prikazuje grupu pješaka na pločniku u osunčanoj ulici. Više je žena različite dobi, većina ih je s vrećicama, jedna nosi dijete. Naslikala je i “Autobus za Cmrok” jer je pored njega često prolazila kad bi išla u atelje, kao i autoportret uz portret Ratka Petrića u izlogu. “Kad smo postali par, privukli smo takvu pažnju da mi se činilo kao da smo u izlogu pa sam tako i naslikala naše portrete, to je bilo vrlo osobno”.

Motivi su i njezina sestra, pa obitelj. Portret oca nastajao je niz godina: “Tata je umro 1990., ja sam na slici počela raditi 1993., ali sam ju mogla završiti tek 2012. Teško mi je bilo. Mislila sam da ću napraviti u uobičajenom roku, ali za slikarstvo je potrebna distanca, morate biti u nekim momentima hladni, a ja to nisam mogla.”

 

Profesor Stančić

Jadranki Fatur profesor je bio Miljenko Stančić: “Stančić je bio intelektualac široka pogleda, donosio nam je monografije, na primjer Francisa Bacona kojeg je cijenio, a koji je u tom trenutku bio nešto novo, daleko od klasičnog ekspresionizma. S njemačkog sam prevodila neke tekstove o Baconu. U takvim trenucima shvatite da umjetnost nije zaključana u prošlosti već da živi sada, koliko smo mi živi, koliko smo u stanju osjećati i povezivati pojave”.

Počela se, kaže, nakon jedne životne krize sedamdesetih baviti i fotografijom, učlanila se i u Foto-klub Zagreb. Bila je i u majstorskoj radionici Krste Hegedušića: “Izlagala sam još u doba studija na Salonu i čula sam da se Hegedušiću svidjela moja slika ‘Telefon’, to mi je javio jedan moj kolega. Nakon toga sam se išla javiti profesoru i primio me.”

A ovako opisuje nastanak slike: “Telefon je postao moja opsesija jer sam često morala ići u telefonsku govornicu. Vidjevši jednom prilikom, na tadašnjem Trgu Republike, u govornici čovjeka sa psom, rodila se ideja za sliku. No, u mojoj naslikanoj telefonskoj govornici nalazio se samo pas, zatvoren, a na staklu je zalijepljena moja fotografija. Sve je naslikano i nisam primijenila kolaž.”

Slikala je i portrete političara, Žarka Domljana, Borisa Šprema i još neke. Ti portreti neće biti na izložbi. Slika Sabora prikazuje se studijom i projekcijom velike slike. Sabor, dakle, izlaže. Nije je zasmetalo što se njezin opus u jednom trenutku počeo promatrati krov ovu prizmu: “Umjetnici su uvijek imali narudžbe, od toga, naposljetku, i živimo. Bio je početak rata kada sam počela slikati, nisam zažalila. Dovršila sam sliku 1992., potaknuo me Darko Bekić. Žarko Domljan me primio, no rekao mi je da nije trenutak za takva narudžbe. Studiju sam ipak ostavila kod njega, nisam ju željela uzeti, šest je godina stajala kod njega. Nakon tih šest godina naručio je svoj portret, zatim smo dogovorili i ovu sliku. Toliko sam se zamorila od portreta da ih nisam željela dugo raditi nakon ove slike.”

Izdvajamo