Svira flauta, ali se ne vidi odakle dolazi zvuk. Juliette Binoche susreće svog bivšeg ljubavnika. U tom trenutku vidimo flautista, on svira na ulici. Juliette odlazi. Baca kocku šećera u kavu, i kocki treba pet sekundi da je upije (poljski redatelj Krzysztof Kieslowski cijeli je dan tražio kocku kojoj treba točno pet sekundi da upije kavu)...
Ovo je najupečatljivija scena iz filma “Plavo” i početna inspiracija koja je poslužila Zlatanu Vrkljanu za tri slike: crvenu, plavu i bijelu (prema trilogiji velikog redatelja). Slike se mogu pogledati na sinoć otvorenoj velikoj umjetnikovoj izložbi u Umjetničkom paviljonu.
Slikarska fešta
- Bio sam u ateljeu i počeo sam gledati još jednom ovaj film, koji je bio na televiziji. Nakon toga bilo je vrijeme da odem kući, ali nisam otišao. Ostao sam i slikao cijelu noć - kaže umjetnik.
Zlatan Vrkljan ubraja se u one autore koji ne izlažu ako nemaju što za reći. Za ovaj mu je ciklus trebalo punih pet godina, pa nije ni čudno što je vidljivo uzbuđen. Predstaviti rezultate tako dugačkog rada sudu javnosti nije lako. No, ne bi trebao imati razloga za brigu: ono što nam je ponudio prava je i punokrvna slikarska fešta, užitak u čistom slikarstvu.
Slike su postavljene u ritmu tri pa tri pa četiri. Monokromije su na jednoj strani paviljona, na drugoj su slike u boji.
- Paviljon je prostor koji se ne da svladati, treba mu se pokoriti - objašnjava mi.
Slike su rađene u tehnici enkaustike (drevna tehnika, poznata još iz starog Egipta, slikanja voskom, op. a.). Postavljene su nisko. Kad ih dodirnete, površina im je poput ljudske kože:
- Namjerno su izložene tako, kako bi komunicirale tijelom. Visoko gore ne bi imale smisla - kaže.
Najviše se zadržavam pred bijelim slikama, najmeditativnije su: na jednoj slici različite nijanse bijele nastaju curenjem boje, na drugoj, pak, čistu bijelu “prekidaju” sitna slova. Pred nama se pruža cijeli spektar različitih nijansi bijele (Eskimi, podsjetimo, imaju nekoliko riječi kojima opisuju bijelu boju). Mijenja se ritam poteza i gustoća boje, jedva primjetne gradacije iste boje. Potezi kistom, curenje, pisana riječ te struganje naslikanih slojeva čine slojevitu strukturu slika. Jedna od inspiracija za njegov rad je palimpsest: rukopis iz svitka ili knjige s kojega je tekst ostrugan i onda se može ponovno koristiti, i tako ima više slojeva.
Treba vremena
Svaka Vrkljanova slika ima 10 do 15 slojeva. To je priča o metodi i o boji slikarstva. Izložba se zove “Zbrajanjem do beskraja” prema popratnom tekstu Tonka Maroevića. Sve su slike u Umjetničkom paviljonu “Bez naziva” jer umjetnik želi posjetitelju omogućiti da ima svoje viđenje dok gleda slike, projicira ono što je u njemu.
Na izložbu Zlatana Vrkljana, dakle, nemojte ići ako vam se žuri, to je priča o slikarstvu koja mora biti polako ispričana. Njegove slike nisu spektakl, nisu zavodljive, one su bijeg od te svakodnevice spektakla. U sebe.
Prekrasni vitraji i Križni put
Pedesetsedmogodišnji umjetnik studirao je kod Ljube Ivančića i Nikole Reisera, osamdesetih se godina bavio figurativnim slikarstvom, a devedesetih je vodio kultnu galeriju Arterija koja je u to doba bila utočište za slikare. Za posljednju izložbu “Bijelo” u Gliptoteci HAZU dobio je Nagradu Vladimir Nazor. Njegovi vitraji i Križni put u crkvi Svetog Josipa u Varaždinu ubrajaju se među najbolja rješenja sakralne tematike suvremenog slikarstva koje sam vidjela.