Knjiga Ivane Prijatelj Pavičić “Schiavoni: Umjetnici, nacija, ideologija” izdavača Jesenski&Turk, promovirana je ovaj tjedan u Društvu povjesničara umjetnosti Hrvatske. Autorica u knjizi istražuje povijest predodžbi o umjetnicima Schiavonima te proces “preslagivanja” povijesnog identiteta Schiavonea koji se odvijao tijekom devedesetih godina, a koji i danas traje. Naziv Schiavoni stoljećima je bio oznaka za južne Slavene, pa tako i Hrvate, kao pripadnike zajednice koji su živjeli na području Apeninskog poluotoka, Osmanskog te Habsburškog Carstva. Ivan Duknović, Andrija Medulić, Juraj Klović, Federiko Benković, Frane Vranjanin, Juraj Ćulinović neki su od njih.
U knjizi pišete kako su se mnogi od umjetnika koji se ubrajaju u Schiavone često koristili tijekom povijesti u službi političkih ideja i nacionalnih ideologija. Koji su neki od eksplicitnijih primjera?
Schiavoni su prepoznati kao jedan od snažnih znakova nacionalnog kulturnog identiteta u doba ilirskog pokreta kada su ih u svojoj borbi koristile međusobno suprotstavljene političke opcije, dalmatinski autonomisti i hrvatski integralisti. Interpretacija “jugoslavenskih” umjetnika, kako naziva Schiavone u našem prvom biografskom leksikonu umjetnika, Slovniku umjetnikah jugoslavenskih, Ivan Kukuljević Sakcinski u 19. stoljeću, temeljena je na nacionalno-integralnoj ideologiji onodobnoga austro-slavizma. Njegov suvremenik, autonomist Giuseppe Ferrari-Cupilli, pišući o Schiavonima isticao je njihov dalmatinski identitet koji je tada bio polazište djelovanja dalmatinskih autonomista. Slijedi razdoblje kada u raspravu oko pitanja pripadnosti umjetnika Schiavona ulaze znanstvenici koji su po ideologiji bili hrvatski narodnjaci, jugoslavenski integralisti i dalmatinski integralisti... I neposredno po završetku Drugog svjetskog rata, kada je ključna tema nacionalne povijesti umjetnosti bilo pitanje “našeg”, “domaćeg”, “narodnog” izraza, kod umjetnika Schiavona se prepoznaje i veliča vitalitet i snaga domaćeg umjetničkog genija.
A devedesetih godina, na koje ih se sve načine provlači u kulturnoj politici?
Već u osvit devedesetih ulaganje u prezentaciju ovih umjetnika postalo je jednim od ključnih elemenata hrvatske državne kulturne politike. Tijekom ratnih i prvih poratnih godina organizirane su njihove izložbe i njima posvećeni međunarodni znanstveni skupovi. Podizani su im spomenici. Muzejsko-galerijski prostor na Gornjem gradu preimenovan je u Klovićeve dvore. Grižane su dobile Klovićev muzej. Po njima su nazivane osnovne i srednje škole. Otkupljivana su njihova djela za hrvatske državne i muzejske institucije. Koliko sam do sada pobrojala, u proteklom razdoblju na londonskim i pariškim aukcijama kupljena su četiri djela Julija Klovića, jedno djelo kipara Ivana Duknovića, jedno Frane Vranjanina i jedno slikara Andree Meldole. Od osamostaljenja hrvatske države kada se u traganju za vlastitim porijeklom i identitetom često pozivalo na zajedničke korijene s Europom, a umjetnici Schiavoni bili su za to izvrstan argument.
Postoji li u kolektivnoj svijesti u Hrvatskoj strah od razbijanja mitova vezanih uz Schiavone?
Živimo u razdoblju u kojemu se hrvatska povijest umjetnosti započela kritički baviti istraživanjem odraza nacionalnih karakterizacija i nacionalnih stereotipizacija. Međutim, ne vidim da takvi još uvijek sporadični novi pristupi prisutni u historiografskim znanostima utječu na aktualnu kolektivnu svijest u Hrvatskoj. Mi kao znanost pokušavamo razbijati te mitove, a druga je stvar koja se događa s društvom u cjelini, u kojem vidimo bujanje nacionalne mitomanije.
Postoji li ikakav dokaz da se Jurju Kloviću prezime pisalo Klović, a da je Andrija Meldola uistinu Medulić?
Ne postoje dokazi da se Giulio Clovio prezivao Klović, a Andrea Meldola - Medulić. Zapravo je općepoznata činjenica da su spomenuta prezimena povijesni falsifikati odnosno jezični konstrukti, ali su se uvriježili u našoj historiografiji i leksikografiji. Bojim se, i da to danas poželimo svi koji se njima bavimo, da ih je nemoguće iskorijeniti. Slikar i grafičar kojeg u hrvatskoj historiografiji najčešće zovu Andrija Medulić, dok ga u inozemnoj povijesti umjetnosti nazivaju Andrea Meldola ili Andrea Schiavone rođen je Nadinu ili Zadru oko 1510. Bio je sin venecijanskog časnika Simonea Meldole, iz mjesta Meldole u pokrajini Forli iz obitelji dei Ravaglia. Tri generacije spomenute obitelji obnašali su vojničke dužnosti u Zadru i nazivali su ih Meldola. Ivan Kukuljević Sakcinski se odlučuje za kroatizaciju njegovog obiteljskog nadimka, tvrdeći da je izvor za varijantu prezimena Medulić pronašao u njegovom rodnom kraju. Držalo se da potječe iz Šibenika.
Meldolin je otac, dakle, iz Italije, no na službi je u Zadru kada se umjetnik rodio. Po svojoj prilici, ni majka mu nije bila iz Hrvatske jer je, kako pišete, zakonom bilo zabranjeno da vojnici nalaze bilo žene bilo ljubavnice iz krajeva u kojima služe. No, ipak se potpisivao kao Schiavone?
Meldolin otac Simone obnašao je časničke dužnosti u zadarskom kraju. Ugledni zadarski povjesničar, iredentist po uvjerenju, Giuseppe Praga u članku 1930. temeljem iznesene arhivske građe o Meldolinoj obitelji postavlja pitanje je li njegova majka mogla biti Hrvatica s obzirom na to da se u 16. stoljeću mletački vojni časnici i dužnosnici na službi u Dalmaciji nisu mogli ženiti lokalnim ženama slavenskog porijekla. Međutim, povjesničari su s vremenom u arhivskoj građi naišli na više primjera miješanih brakova venecijanskih podestata s lokalnim plemkinjama, mada je venecijanska vlast otežavala dekretima da se njihovi vojni i politički predstavnici u Dalmaciji i Grčkoj žene s članicama lokalne aristokracije. Ostaje činjenica ne samo da se Andrea Meldola potpisivao kao Schiavone, nego da su ga u Italiji suvremenici tako i najčešće zvali. I danas ga talijanski istraživači zovu Schiavone: dokaz je tome njemu posvećena izložba 2016. postavljena u Museu Correr u Veneciji, koja je nosila naziv “Splendori del Rinascimento a Venezia – Schiavone tra Parmigianino, Tintoretto e Tiziano”. Očito je da je kao netko tko je rođen u Skjavoniji, držao da se treba i potpisati kao Schiavone. O tome govori Giulio Cesare Gigli u poemi o venecijanskom slikarstvu objavljenoj 1616., nekoliko desetljeća nakon njegove smrti. On piše za njega, ubrajajući ga među najvažnije talijanske slikare, citirat ću ga na hrvatskom jeziku: “Onaj veliki starac, koji je došao iz Ilirije, pa su ga zbog toga zvali Schiavone, iako je uvijek živio u Mletcima”.
Zašto ta potreba za dodavanjem ić-a?
Proces kroatizacije imena, prezimena i nadimaka umjetnika Schiavona pratimo od vremena ilirskog pokreta 1840-ih, i posljedica je ilirske reforme jezika, odnosno onodobnog sveopćeg procesa kroatizacije imena i prezimena u banskoj Hrvatskoj. Tada nastaju prezimena poput Klović, Medulić i Kolunić. Ilirci i narodnjaci su ili pokušavali naći izvorna prezimena ovih umjetnika u repertoriju prezimena u njihovom rodnom kraju, ili su pak konstruirali hrvatske inačice njihovih latinskih i talijanskih prezimena.
Pišete kako je najkompliciranija priča o tome kako je Giulio Clovio prozvan Julijem Klovićem?
I Kukuljevićevo traganje za Clovijevim hrvatskim prezimenom posljedica je spomenute jezične reforme. Kukuljević je tražio u izvorima vinodolskog kraja i hrvatskog Primorja slična prezimena, gdje je naišao na prezimena poput Glovićić, Glavičić, Glavan, Gobić, Glavić i Klavić. S vremenom su se ustalile inačice umjetnikova prezimena: Klović i Klovijo. Varijanta prezimena Klović uvriježila se poslije Drugog svjetskog rata, mada se još šezdesetih-sedamdesetih godina prošlog stoljeća raspravljalo je li se možda prezivao Glović ili čak Klarić. Držim da je najzaslužniji za definitivno prihvaćanje varijante Klović u hrvatskoj povijesti umjetnosti nedavno preminuli pjesnik, teolog i povjesničar Ivan Golub, koji argumentira da bi taj oblik bio najbliži najčešće upotrebljavanom latiniziranom obliku slikareva prezimena Clovius. Golub je predlagao i da bi jedna od dobrih varijanti bila Julije Hrvat.
Zašto se Klović negdje potpisivao kao Croata, kako je u većini slučajeva, a u rjeđim slučajevima kao Makedonac, kako je primjerice potpisan u Časoslovu Farnese?
Znamo da se Klović sam potpisivao kao Croata i Schiavone, i da su ga njegovi suvremenici zvali Croata, Macedo, Illirico i Schiavone, što su kolektivni etnoidentitetski označitelji za stanovnike Schiavonije/Ilirike od 15. do 18. stoljeća. Vasari u njegovom životopisu piše da je bio sin majke Ilirke i oca Makedonca. Držim da se bez poznavanja historiografskih činjenica što je za ljude 16. stoljeća značio geografski i povijesni pojam Makedonija te bez uvida u onodobne imagološke predodžbe ne može odgovoriti na pitanje je li se Julije Klović potpisao kao Makedonac na časoslovu Farnese jer je time želio aludirati na svoju umjetničku i rodnu povezanost sa zemljom odakle je potjecao najslavniji ratnik antičkih vremena Aleksandar Makedonski ili zato što je doista njegov otac potjecao iz Makedonije.
U knjizi i tumačite kako je Klović autoportretima radio sebi svojevrsni PR. Kako je sebe želio prikazati u odnosu prema javnosti?
Autoportreti umjetnika u svakoj epohi, pa tako i u 16. stoljeću kada je živio Julije Klović, odraz su njihove samopercepcije i samoidentifikacije. Klović se predstavljao istodobno kao svećenik, uvijek je, naime, odjeven u svećeničko ruho i kao umjetnik, preciznije dvorski umjetnik. Novija istraživanja onodobnih slikarskih autoportreta su pokazala da su ih slikari često radili mimo narudžbe. Postojao je običaj darivanja autoportreta mecenama aktualnim ili budućim. Onodobni su plemići, vladari, mecene znali čuvati slikarske autoportrete uz druge tzv. kabinetske minijature u posebnim “kabinetima”, odnosno zasebnim sobama namijenjenim dragocjenostima na dvoru, poput medalji, gema, nakita i antikviteta. Stoga se postavlja pitanje je li Klović neke od autoportreta svjesno napravio radi samopromocije, da bi se udvorio nekom meceni. Nažalost, za većinu Klovićevih autoportreta izvorna mjesta njihova čuvanja i izlaganja tj. načini njihove izvorne prezentacije, kao i njihovi naručitelji i publika do danas su ostali nepoznati.
U povijesti se mogu naći i brojni stereotipi o Schiavonima. Pisalo se, među ostalim, kako su “barbarskih navika, teške naravi, seljačkih običaja”...
Prvi umjetnik Schiavon koji je u Italiji spomenut kao osoba “barbarskih navika” bio je ranorenesansni kipar Niccolò dell’Arca, suautor grobnice sv. Dominika u Bologni. Netom što je umro, dominikanac Girolamo Albertucci de’Borselli je ukazivao na njegovu tešku narav i maštoviti umjetnički izraz. Cherubino Cherardacci u Historiji Bologne opisao ga je kao čovjeka “seljačkih običaja, k tome nestrpljiva i bez čovječnosti”. Pitanje je možemo li iz navoda bolonjskih kroničara 16. stoljeća zaključiti kakav je slavni kipar bio kao čovjek, ili obojica vide kod njega negativne identitetske osobine jer su se one često za Schiavone upotrebljavale u onodobnoj historiografiji i književnosti. No, upravo ga temeljem zapisa o njegovom karakteru ugledni povjesničari umjetnosti Rudolf i Margot Wittkower u čuvenoj knjizi “Born under Saturn” ubrajaju uz slikare Piera di Cosima i Jacopa Pontorma u grupu umjetnika bizarnog, ekscentričnog karaktera. U prvoj polovici 20. stoljeća, pak, u vrijeme kada su se rasplamsale rasne teorije, talijanski povjesničar umjetnosti Adolfo Venturi je istaknuo barbarski karakter i kod ranorenesansnog slikara Jurja Ćulinovića. Spomenuti stereotipi temelje se na historiografskim mitovima, ideologemima, stereotipovima odnosno imagotipovima o Ilirima, Skjavonima, Hrvatima, Morlacima, koji traju do danas.
Za Medolu su pisali, npr. da je “strašni Schiavon”, u njemu su prepoznali “dalmatinsku mahnitost”, pisalo se i da se teško probija jer je “tuđ”.. Koliko ovdje ima fikcije, koliko je stvarno?
Venecijanski slikar i povjesničar venecijanskog slikarstva Carlo Ridolfi u knjizi “Le Maraviglie dell’arte ovvero le vite degli illustri pittori veneti e dello stato” objavljenoj u Veneciji 1648. piše o Meldoli kao nesretnom, siromašnom Slavenu. Danas znamo da je Ridolfi izmislio dio slikareve biografije. Očito nije imao njegove stvarne biografske podatke, jer je pogrešno napisao da je bio iz Šibenika. Međutim, temeljem takvih njegovih izmišljotina nastao je narativ o Meldolinom tegobnom probijanju u karijeri povezivan u pravilu s njegovim slavenskim, hrvatskim porijeklom koji se dugo potrajao u hrvatskoj povijesti umjetnosti, sve do sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Tako je Meldolu Ivan Kukuljević Sakcinski, pozivajući se na Ridolfija, predstavio kao umjetnika iz Dalmacije koji je kad je stigao u inozemstvo morao “raditi neprestano od zore do mraka, skrbiti se morao teškim trudom za siromašku svoju hranu i odjeću”. Za oblikovanje fikcionalnog Meldolinog literarnog lika uz Ridolfija je zaslužan i njegov suvremenik Marco Boschini koji slikara spominje višekratno u spjevu La carta del Navegar Pitoresco, objavljenom u Veneciji 1660. Boschini je koristeći onodobnu frazeologiju pjesnički nazvao Meldolu Schiavon teribile. Pisao je o njegovoj “dalmatinskoj mahnitosti”, ujedno utvrdivši da je kist “dalmatske furije”, strašnog i divljeg Schiavona, bio najbrži u venecijanskom slikarstvu, te ga je proglasio jednim od najvećih venecijanskih slikara uz Tiziana i Tintoretta.
Koliko su neki od važnijih autora poput Medole ili Klovića bili prepoznati u svoje doba od strane kolekcionara? Neki su Medolini radovi u posjedu britanske kraljice Elizabete?
Zahvaljujući statusu koji je Andrea Meldola stoljećima imao na kolekcionarskom tržištu, njegova su djela kupovali predstavnici habsburškog, nizozemskog i britanskog plemstva, pa su tako dospjele i u dvorce današnje britanske kraljice Elizabete. Spomenula bih njegov ciklus slika posvećen Izaku i Jakovu i slike s prikazom suđenja Pilatovog Krista iz Royal Collection Trust, Midin sud u Government Art Collection u Londonu, te sliku “Svete Obitelji” smještenu u spavaćoj sobi škotske kraljice Mary Stuart u dvorcu Holyroodhouse u Edinburghu, također u posjedu engleske kraljice.
Pišete kako su se prvo istraživali likovni umjetnici koji su djelovali kao Schiavoni, a kasnije i obrtnici, tesari, staklari i sl. Postoji li neko važnije ime s tog područja?
Nakon Drugog svjetskog rata više hrvatskih povjesničara umjetnosti, a osobito Cvito Fisković i Ivo Petricioli, posvetilo se istraživanju arhivske građe o brojnim domaćim obrtnicima, klesarima, staklarima, bojadisarima, zlatarima, rezbarima koji su djelovali izvan svog zavičaja. Tako su, primjerice, pronađeni podaci o Cvitanu Vekojeviću, klesaru iz Trogira i Jurju Markovom, zadarskom klesaru iz Ljube, koji 1413. postaju suradnicima Nuzia iz Ferma na podizanju katedrale u Fermu. Oni su jedan od brojnih primjera manje poznatih obrtnika Schiavona koji su pridonijeli talijanskoj umjetničkoj baštini.
Je li Benković uistinu posljednji veliki Schiavone?
Sintagma posljednji veliki Schiavone koja se ponekad koristi za poznatog kasnobaroknog slikara Federika Benkovića tek je djelomično točna. Naime, nekoliko slikara 19. stoljeća djelatnih u Italiji koji su sebe nazivali Schiavonima poput Petra Mančuna, Natale i Felicea Schiavona, stekli su slavu zahvaljujući svojim djelima. Ali njihova recepcija u našoj i talijanskoj povijesti umjetnosti je manja od one koju ima Benković. Ako je suditi prema njegovoj recepciji, onda je sintagma ispravna.