Izložba “Romolo Venucci - Umjetnost kao sudbina”, otvorena u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci, prvi put predstavlja svih 80 djela glasovitog riječkog slikara Romola Venuccija iz fundusa te institucije.
Riječ je o uljima na platnu, akvarelima, crtežima i pastelama, koji primarno, u skladu s muzejskom profilacijom, kroz tematske cjeline “Stari grad”, “Brodovi u luci” i “Platane”, dokumentiraju i ilustriraju nekadašnji izgled grada. U Zbirci su i dvije skulpture, “Forza della volontà” i “Maska”, te jedna od rijetko sačuvanih skica za fresku, akvarel “Aneksija Rijeke Italiji”. Prema riječima Margite Cvijetinović, autorice izložbe, Pomorski i povijesni muzej ovim se pridružio inicijativi da se osmisli prostor u kojem će biti izložena sva Venuccijeva djela.
Studij u Budimpešti
Venucci je umjetnik čiji je identitet složen, baš kao i onaj grada u kojemu je rođen 1903., a umro 1976. godine. Bio je češkog, mađarskog i slovenskog porijekla, a njegov se otac Antal Wnoucsek krajem 19. stoljeća u Rijeku doselio iz rodnog Pečuha. Ovdje je upoznao Slovenku Annu Mariju Rostand, kojom se oženio, i dobio posao vratara u Ljuštionici te su živjeli skromno u kvartu Mlaka.
Romolo je bio jedan od šestero djece, imao je blizanca koji se zvao Remo (imena su dobili po poznatoj legendi iz rimske mitologije), a odrastao je u multikulturalnoj sredini, u obitelji koja je jako voljela i cijenila umjetnost. Kod kuće su, osim mađarskog i njemačkog, govorili i fijumanski dijalekt. Bili su posebno naklonjeni talijanskoj kulturi, tako da je budući slikar, u pismu upućenom talijanskom veleposlanstvu u Budimpešti, napisao: “Osjećam se Talijanom oduvijek, od kada rasuđujem”. U skladu s vremenom u kojem su živjeli, Venucci je bila talijanizirana verzija obiteljskog prezimena Wnoucsek.
Romolo Venucci
Država u kojoj se rodio Romolo, Austro-Ugarska Monarhija, raspala se u njegovim formativnim godinama. Romolo je u Budimpešti završio Zemaljsku ugarsku kraljevsku višu umjetničku školu, gdje je došao u doticaj s tadašnjim umjetničkim tendencijama te se nakon studija vratio u rodni grad, koji je u međuvremenu postao dio Kraljevine Italije, i počeo izlagati. Njegov je slikarski opus pokrivao razdoblja postimpresionizma, ekspresionizma, kubizma, arhitektonskog impresionizma, geometrijske apstrakcije i figurativnog slikarstva. Najproduktivniji je bio u razdoblju između dva svjetska rata, od 1929. do 1939., kada su nastala njegova najznačajnija djela.
Pedagoški rad
Nakon Drugog svjetskog rata Venucci je iskazivao veliku povezanost s rodnim krajem i nije se pridružio velikom egzodusu svojih sunarodnjaka Talijana iz Rijeke četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća. Nakon što je kratko radio u jednom osiguravajućem društvu i Građevnom projektnom uredu, prebacio se na školstvo te je predavao crtanje, deskriptivnu geometriju i povijest umjetnosti u Talijanskoj gimnaziji, kao i crtanje u Učiteljskoj školi i dvjema talijanskim osnovnim školama, Gelsi i Belvedere.
Utemeljio je Tečaj crtanja i slikarstva u Circolu (Zajednici Talijana), koji od 1986. nosi njegovo ime, a njegova je supruga nakon njegove smrti tadašnjoj Modernoj galeriji poklonila zbirku od 87 radova (48 ulja, 37 crteža i dvije skulpture) koja predstavlja presjek Venuccijeva životnog djela.
Duga karijera
U svojoj je izuzetno dugoj i plodnoj umjetničkoj karijeri izlagao na brojnim izložbama u Rimu, Genovi, Firenci, Udinama, Vareseu, Budimpešti, Zagrebu i Beogradu, a ostvario je i četiri samostalne izložbe. Dobitnik je mnogih nagrada, među kojima Godišnje nagrade grada Rijeke (1972.) i Ordena rada sa srebrnim vijencem predsjednika SFRJ (1969.) za svoj umjetnički i 25-godišnji pedagoški rad.
U svoj grad bio je zaljubljen, što se itekako vidi u njegovim djelima.
“Ja sam Riječanin (un Fiumano) koji voli svoj grad sa svim povijesnim iskustvom, sadašnjosti i prošlosti, i zato je moja umjetnička produkcija vezana uz grad, uz moje stijene i korijene platana”, govorio je o sebi.
Osim u Pomorskom i povijesnom muzeju, Venuccijeva se djela čuvaju u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, u Muzeju grada Rijeke te u brojnim privatnim zbirkama u Hrvatskoj i inozemstvu.