RETROSPEKTIVA MATKA MIJIĆA

NEOBIČAN STANAR MODERNE GALERIJE Umjetnik 's ruba' koji daje smisao odbačenim predmetima

    AUTOR:
    • Ive Šimat Banov

  • OBJAVLJENO:
  • 28.11.2018. u 12:36

Željko Puhovski / CROPIX

Na ovoj izložbi je cijeli leksik Mijićeva jezika i štiva; konzerve, stari novčići, brave, kvake, ključevi, metal, drvo, kudjelja, krpa, koža, ljepilo, modra galica…

Neobična je stanara dobila Moderna galerija. Nakon povijesnih retrospektiva jednako povijesnih ljudi ili značajnih opusa suvremenika, u prostor je zasjela retrospektiva Matka Mijića (r. 1955), a to je kao da u jednu urednu morsku luku ili, kao ovdje, u palaču, ulazi jedan stari ruzinavi brod nakrcan otpadnim materijalima i predmetima s dubokih stratigrafija sjećanja.

Zanat je ovaj umjetnik ispekao u Školi za primijenjenu umjetnost u Splitu i na Fakultetu primijenjenih umjetnosti u Beogradu (1974-79). Na samoj retrospektivi je nekoliko ranijih studija akta, nekoliko autoportreta i portreta (Portret, Antijunak I i Antijunak II), ali i radova gustih crtačkih pletiva Mijićevih najranijih fantazmagorija kojima je pridodao i neki nadrealistički i ekspresionistički višak gropovita pletiva (Disegno metaforico, 1979). Ali prave kiparske zadaće započinju s “brončanim dobom” njegove skulpture (ciklus Čekanje; 1980-1990) kada je figure uglavio u široka njedra perforiranih ploha proučavajući u svojevrsnim retablima, diptisima i poliptisima promjenjive i dinamične odnose pomičnog i nepomičnog, otvorenoga i zatvorenoga, punoga i praznoga (Kipar i njegova žena, Tijanina tajna, Gospođica X…) Nakon toga se prepustio putovanjima i pamćenjima (ciklus Hallstattski sni 1990-1998) s oruđima i oružjima od kojih mač sa falusoidnim odlikama i duhovitim dopunama zaboden u kamen nosi naglašene humorne i ironijske natruhe (Od stoljeća sedmoga, 1997).

Željko Puhovski / CROPIX
 

Instalacije u prirodi

U međuvremenu je svako malo podcrtavao svoj dug rodoslovnom, otočkom i obiteljskom naslijeđu radeći instalacije u prirodi spletene od materijala koji je našao na licu mjesta i mireći se s njegovom privremenošću (Teret Mike Gibe iz Zagla do Ošitca - nepovratno uništena 1994 g.) ili posvećujući djelo onome kome je ostao ponajviše dužan (Noni Fili u spomen, 2013). Pritom je u djelu velikih dimenzija “U počast Radovanu IV” (2003), svojim geometrijskim i prostorno ambicioznijim visećim rješenjem, zakoračio u spekulativniji prostor, kao što se i osvrnuo na djelo velikoga talijanskoga umjetnika Luciana Fontane čije je urezotine nastojao zašiti i “zakrpati” (Hommage a Luciano Fontana, 2013)…). Varirajući jedan te isti motiv u ciklusu “Ab ovo” (1914-16) u kamenu i u keramici unutar modernističke cjelovitosti i potpunosti oblika, svojevrsnim stilskim vježbama propituje njegove mogućnosti i varijacije, dok u svojim “Slikoreljefima” i “Tragovima” (2017-18) Mijić evocira propale površine, ziđa ljepotu enformelne hrapavosti i trošnosti materije.

 

Stol s beštekom

Na ovoj izložbi je cijeli leksik Matkova jezika i štiva; konzerve, stari novčići, brave, kvake, ključevi, metal, drvo, kudjelja, krpa, koža, ljepilo, modra galica… Ali svi materijali i stvari nisu samodovoljni predmeti i materijali koji (kao kod J. Beuysa), sami sebe tematiziraju. Dorađeni s nekom strpljivošću i preciznošću urara, svim tim predmetima i materijalima Mijić nastoji usaditi osjećaj mirne energije i preobrazbe. U tom smislu je indikativan njegov “Stol-dok smo čekali” koji zauzima centralno mjesto u prostoru Moderne galerije.

Na njemu su boce, pijati, pršure, čašice i šalice, noževi, žlice i viljuške… predmeti koji nalikuju utilitarnim predmetima, ali nose genetski poremećaj i funkcionalnu nejasnoću; naime, iz te se čaše ne može piti, iz toga se tanjura ne može jesti. U tom razilaženje oblika i njegove funkcije, stol pun puncat čudnovatoga “bešteka” (toliko toga posluženo, a sve nejestivo!), iz godine u godinu fizički bubri i raste. Mijić ga, naime, neprestance dopunjuje, te je on više neki work in progress nego artefakt.

Željko Puhovski / CROPIX
 

Znajući da je riječ o sitnim, fizički malešnim predmetima koji bi se mogli izgubiti u prostoru, s puno je osjećaja postavljena ova izložba (nažalost, katalog u tome zaostaje) koju u dubini prostora kroz vrata dvorane markiraju najveće skulpture predstavljajući kičmeni stup cijele izložbe koja bi se lako mogla rasuti u sitnice, u dražesti ili u neku lakoću lebdećih brodova ili pak u smrtnu ozbiljnost neke muzejske vitrine koja pohranjuje ili čuva neku dragocjenost. Uz to, naglašeni i uvećani tekstovi izvađeni iz popratnoga predgovora kataloga (Margarita Sveštarov Š.) i pjesma Ivanke Mijić funkcionalno su upleteni i naglašenije pojašnjavaju narav ovoga opusa.

Vidi se da je opus izrastao takoreći iz sebe sama. Uz to, Mijić je bio oslobođen nagona k vladajućim likovnim ideologijama. On se jednostavno zadovoljio ulogom svojevrsnoga alkemičara koji je znao iz potrošenosti predmeta iznuditi njihova nova značenja i smisao. Svi odbačeni predmeti, materijali i oblici, sve tekućine i boce, prela i prediva zadobivali su novu cjelovitost - eshatologija njegova kiparstva govori da u svijetu predmeta ništa nije zamrlo, ništa nije propalo, niti zauvijek izgubljeno, a da ne bi moglo ponovno oživjeti.

 

Čovjek intuicije

Izdvojena pozicija umjetnika (profesora na Umjetničkoj akademiji u Splitu) može se staviti u trajni maniristički svijet ili u neku srednjovjekovnu ljekarnicu s primitivnim stomatološkim alatima. Čovjek intuicije i fantazije, čovjek koji nije zvjerao uokolo gledajući što drugi rade, bez intelektualističkih umovanja, znao je da osobno ne može biti ne-novo i ne-autentično. Stoga njegov opus predstavlja poteškoću za pedantni duh koji voli preglednost. Ako ga staviš (kao što su ga stavljali) u “siromaške” i gotovo prosjake tzv. Druge skulpture, on to nije, jer je od bigotnih materijala i predmeta na umoru doradama, cizelirskim i filigranskim sposobnostima, maštovitim apliciranjima i nelogičnim izraslinama davao obliku novi smisao, ali i dojam dragocjenosti predmeta.

Željko Puhovski / CROPIX
 

Ako ga pak staviš u melankolike koji računaju na konačnu smrt materije i stvari, on se na tom “stratištu” hrani pitajući se ne što je predmet bio nego što bi mogao biti, ako ga staviš među organske kipare modernističke cjelovitosti onda je njegova cjelovitost prividna, konceptualno slojevitija i mističnija (Stilske vježbe, Ah, ovo, Kiša na Brač). A i on je, i kao Kožarić znao zaustaviti tijek vode, stvrdnuti kišu i pretvoriti je u čvrsto tijelo ili poput Ružića ili Barišića zgusnuti neki oblak (Oblak, Kiša na Braču). Izložba (do 2. prosinca) otkriva čudesnoga alkemičara “sa ruba” koji sve rasprave o prošlom i sadašnjem, aktualnom i neaktualnom kao i toliko toga napetoga i pretencioznoga, naprosto ismijava.

Izdvajamo