“Vi ste čovjek osamnaestog stoljeća. Kao da ste odgojeni u nekoj drugoj sredini, kao da ste došli iz koledža. Život vam ovdje nije lagan...”, ovako je, precizno i nepogrešivo Josipa Vaništu opisao Miroslav Krleža. Josip Vaništa, jedan od najvećih hrvatskih umjetnika, preminuo je u 94. godini.
Vaništin život nije bio lagan. Iako priznat kao umjetnik, nije uvijek nalazio na razumijevanje okoline. Legendaran je Vaništin crtež Krleže na bolesničkoj postelji. Malo tko je velikog književnika uspio opisati poput ovog umjetnika, i to u samo nekoliko poteza. A iako je stvarao u raznim medijima, upravo je crtež bio jedna od njegovih snaga: “Crtom se može izraziti sve. Praznina postoji. Ja je propitujem”, rekao mi je u intervjuu koji smo vodili 2011. godine, u povodu 50. obljetnice izlaska antičasopisa Gorgona, jednog od ključnih umjetničkih obljetnica s ovih prostora, u kojima je upravo Vaništa imao najvažniju ulogu.
Korak prema radikalnom
Časopis je izašao s devet jednakih fotografija praznog izloga (po Vaništinom ih je naputku snimio Pavao Cajzek). Nekoliko dana ranije, Vaništa je prolazio pokraj tog izloga i nije mogao da ne primijeti sličnost s njegovim mrtvim prirodama, kakve je slikao u to doba. Iako je bilo doba radikalne umjetnosti, bio je to još jedan korak dalje, kako mi je rekao: “Taj je prvi broj izašao na Veliki petak 1961. godine. Iznenadio je i moje kolege, čak ni oni nisu očekivali tako radikalan potez”. Za Gorgonu su se, u to doba, interesirali svjetski velikani, Yves Klein, Marcel Duchamp, Pietro Manzoni. A koliko je Vaništin rad priznat i izvan ovih prostora, govori i činjenica da je prije pet godina znamenita njujorška MoMA, Muzej moderne umjetnosti, otkupila čak tri njegova rada.
Bio je sjajan i u pisanoj riječi. Izdao je nekoliko knjiga zapisa o svojim suvremenicima, ili vlastitih razmišljanja: “Zapisi I”, “Zapisi II”, “Knjiga zapisa” i “Skizzenbuch 1932-2010: Iza otvorenih vrata”, neki su od njih. Kada je bio zadovoljan kako je neki tekst bio napisan, pa i u dnevnim novinama, ovaj bi veliki gospodin poslao rukom ispisano pismo zahvale.
Josipa Vaništu odredilo je odrastanje u Karlovcu, zajedno s krležologom Stankom Lasićem i publicistom, angažiranim intelektualcem Slavkom Goldsteinom, bili su to, kako ih je zvao Vaništa, “karlovački dečki”. Izgubili smo, u nepunih godinu dana, i Goldsteina i Lasića, Vaništa je otišao posljednji. Cijeli su život zadržali kontakt baziran na zajedničkom odrastanju. Vaništa je bio taj koji je čuvao svu prepisku, pa i razglednicu iz Pariza, koju mu je poslao Stanko Lasić, u kojoj je napisao: “Mislim na našu karlovačku čežnju za nemogućim. U toj smo čežnji izgorjeli, svatko na svoj način...”. Slavko Goldstein znao se sjećati kako je Vaništa bio povučeniji, sramežljiviji od njih dvojice.
Po dolasku u Zagreb, sprijateljio se s Miroslavom Krležom i Ljubom Babićem, koji su u njemu vidjeli velik potencijal. Kao i njegov učitelj Marino Tartaglia, iako se nisu uvijek slagali u umjetničkim pitanjima, cijenili su jedan drugog. Vaništa je tada neke svoje crteže namjerno crtao uz pomoć trokuta ili ravnala, bili su to motivi iz Istre ponajviše, “Rovinjsko selo”, “Grisia”, “Večernje očajanje”. Tartaglia mu je znao zamjeriti što crta ravnalom. Ostali su bliski sve do Tartagline smrti.
Prvu izložbu Vaništa je imao odmah nakon završetka Likovne akademije. Izlagao je zajedno s Miljenkom Stančićem u Muzeju za umjetnost i obrt 1952. godine. Kritike su bile pozitivne, no dvojica su umjetnika kasnije počeli različito stvarati.
Na margini
Iako je bio velik individualac, nije mu teško bilo okupljati se u grupi Gorgona u sklopu koje je nastao spomenuti antičasopis, bili su istomišljenici. Ovako mi je Vaništa pričao: “I ja sam se, kao i drugi u to vrijeme, zanimao za prazninu zena, težio prirodnom životu, normalnom ponašanju. Bili smo zajednica u ideologiziranom svijetu šezdesetih godina, zaokupljena časopisom na margini u koji smo unijeli nešto tamnih sastojaka, apsurd i prazninu. Budite zatvoreni, nešto nam je govorilo, držite se po strani.
Tako smo i se držali. Sastajali bismo se kod mene, prvi je došao Matko Meštrović, onda Ješa Denegri, pa Radoslav Putar, s Putarom Mića Mangelos, zatim Julije Knifer. On je bolovao, ležao u dotrajalim Dežmanovim barakama na Brestovcu. Netko mu je pričao o našim susretima. Bili su tu i Kožarić i Seder. Tražili smo predah, gledali kroz prozor, u prazninu i tišinu. Djelu nismo pridavali značaj, aktivnosti su bile krajnje jednostavne, primjerice zajedničke šetnje okolicom grada, ‘komisijski pregled početka proljeća’, kako je u šali govorio Putar, obični razgovori u prirodi”.
Teško je odrediti ključni rad ovog umjetnika, čitav ih je niz. Kultno mjesto zasigurno zauzimaju “Beskonačni štap - U čast Manetu”, instalacija koja datira u 1961. godinu. Sam je umjetnik ovako opisao nastanak djela: “U čast Manetu. Beskrajni štap. Bez funkcije. Samo ravna linija... Bijeg iz sustava. Možda i iz samog slikarstva”. Naravno, i ulje na platnu “Srebrna linija na bijeloj pozadini” iz 1964. godine, monokromna površina po kojoj teče samo jedna linija.
Vaništa koji je često preispitivao smisao umjetnosti, zapisao je u svojem stilu: “Izbjegavati i mali stepen iluzionizma/Negacija slikarskog prilaženja/Škola nije potrebna. Crtanje, crtačko iskustvo također/Sredstva tradicionalnog slikarstva su nedovoljna... /Rukopis je nepotreban”. O smislu slikarstva danas govorila je i akcija kada su gorgonaši zajedno jedno Vaništino platno odlučili vratiti prirodi, odnijeli ga za visokog snijega u šumu Jelenovac, ostavili je naslonjenu na deblo.
Kasnije se pričalo da su djeca pronašla sliku i sanjkala se na njoj. S druge je strane Vaništa radio i crteže kao što su “Studija za Golgotu”, koja je postavljala vječno pitanje tko smo i kud idemo. Intimni su i potresni bili i crtež nastao nakon što je njegova prva supruga preminula, “Grob moje žene” iz 1994. godine, i crtež koji je prikazivao smrt umjetnikove majke, koji je sam umjetnik opisao: “Soba u karlovačkoj mrtvačnici bila je grozno tamna”.