I nakon više od 60 godina otkako su se razišli, kad govori o njemu, zove ga imenom, za razliku od ostatka svijeta. Jednostavno Pablo. Jer, za nju je prije svega otac njezine djece, a tek onda najveći umjetnik 20. stoljeća. Život s njim neminovno ju je odredio kao osobu, no unatoč tomu što je najpoznatija kao Picassova životna družica, Francoise Gilot bila je cijeli život umjetnica. Ta danas devedesetdvogodišnjakinja još stvara jednakom energijom kao nekad, svaki dan i bez iznimke, a jedino što je možda drugačije u odnosu na vrijeme dok je Picasso bio živ je to da povremeno, istina na kapaljku, medijima zna ispričati i neku epizodu iz života sa slavnim umjetnikom. Učinila je to ovih dana u povodu svoje najnovije izložbe radova u jednoj njujorškoj galeriji na aveniji Madison.
Rijetko u medijima
Gotovo u svakom svom, doduše vrlo rijetkom, medijskom istupu ova, kako je opisuju oni koji su je imali priliku upoznati, unatoč poznim godinama vrlo atraktivna i karizmatična žena voli naglasiti da o Picassu više ne namjerava govoriti i da je svoju dužnost kad je riječ o sjećanjima na njega obavila davno.
Pa iako o Picassu, na kraju, nešto i kaže, njezin njujorški dom, gdje živi zadnjih 20 godina, smješten u zgradi sagrađenoj samo za umjetnike u kojoj su stanari bili, među ostalim, Marcel Duchamp i George Balanchine, govori više od riječi. Nema niti jedne Picassove slike na zidovima.
To svakako ne čudi ako se zna da tu živi jedina žena koja se usudila ostaviti Picassa nakon veze koja je trajala deset godina i u kojoj je rođeno dvoje djece, Claude i Paloma. Sreli su se u okupiranom Parizu 1943., kada joj je bila 21 godina, a njemu 62. “Da smo se sreli u vrijeme kad nije bilo rata, ne vjerujem da bi se među nama išta dogodilo”, izjavila je jednom prigodom. Ubrzo nakon susreta postala mu je ljubavnica i muza, koju je naslikao mnogo puta. Upravo je ona bila model za njegovu čuvenu seriju “La Femme Fleur” iz 1946., gdje ju je prikazao kao cvijet.
Gilot je bliska suradnica i Picassova biografa Johna Richardsona koji se ove godine sprema izdati i posljednji dio biografije poznatog slikara. Richardsonu je pomogla i kod postava izložbe “Picasso i Francoise Gilot (1943. - 1953.)” koja je prvi put sučelila njezin i Picassov rad, održanoj prije dvije godine u galeriji Gagosian u New Yorku. Izložba je bila pravi blockbuster, a Gilot je pristala sudjelovati samo iz jednog razloga - što je pokrivala razdoblje kada su njih dvoje bili zajedno te joj se to činilo “interesantnim kao ideja”.
O svom životu s Picassom sada već prije pedeset godina i sama je napisala knjigu, koja je dragocjeno svjedočanstvo o njemu kao čovjeku, ali i umjetniku. U knjizi je, među ostalim, napisala da je veza s Picassom bila “katastrofa koju nije htjela izbjeći”.
Na meti kritike
Objavu knjige Picasso je pokušao spriječiti, a kad mu to nije uspjelo, odbio je viđati nju i djecu. U vremenu nakon razlaza bila je na meti mnogih, od prijatelja do likovnih kritičara. Zanimljivo je da je upravo John Richardson, s kojim sada blisko surađuje, bio najveći kritičar te knjige. Na pitanje kako su izgladili odnos odgovara da je Picassov biograf unatoč prvim osudama njezinih memoara postupno mijenjao mišljenje. “U prvom dijelu biografije napisao je da sve što sam napisala laž, u drugom pak da je sve ipak istina, ali da je nebitno, a u trećem da je sve što sam napisala iznimno važno. Promijenio je mišljenje o meni i mislim da je to jako lijepo od njega.”
A o tome koliko je turbulentna bila njezina veza s Picassom govori i jedna epizoda iz rane faze njihova zajedničkog života - Gilot je živjela u Golfe-Juanu na jugu Francuske i planirala posjet ateljeu Pierrea Bonnarda u Le Cannetu. Kada je Picasso čuo za to, izazvao je svađu. “Pablo je rekao da mrzi Bonnarda i nije htio da ga posjetim, a ja sam mu odgovorila da mogu raditi što hoću bez njegove dozvole. Na kraju ipak nisam otišla. No, kada je shvatio koliko je bilo iracionalno njegovo ponašanje, rekao je da će me odvesti da posjetimo njegova prijatelja Matissea - čiji sam rad još više voljela nego Bonnardov - a koji je živio u Villi le Reve u Venceu, nedaleko od nas. Znala sam da se time na neki način htio iskupti. Ja sam to prihvatila.”
Matisse je bio jedan od mnogih Picassovih suvremenika koje je Gilot upoznala i s kojima se družila. Odmah su se svidjeli jedno drugom. Picasso je, međutim, pobjesnio od ljubomore kad je Matisse predložio da naslika njezin portret sa zelenom kosom i plavom puti.
“Bilo mi je zanimljivo gledati kako kritičari vole pisati o njima kao o neprijateljima, a bili su zapravo najbolji prijatelji”, kaže Gilot o dvojici najvećih umjetnika 20. stoljeća o kojima je napisala i knjigu “Matisse i Picasso: Prijateljstvo u umjetnosti” 1990. godine.
Život u SAD-u
“Istina, bili su suparnici u umjetnosti, ali prijatelji u životu. Isto tako je činjenica da je Matisse bio 12 godina stariji, imao je neku vrstu roditeljskog garda prema Pablu - uvijek sam bila dirnuta time - izgledalo je kao da je Picasso dječak, a Matisse stariji rođak.” Kada je Gilot 1953. napustila Picassa, protiv njegove volje, morala je nastaviti umjetničku karijeru negdje drugdje.
“Znala sam da Pariz više nije bio centar, ali dvoumila sam se između Londona i New Yorka. Surađivala sam u to vrijeme s dvije londonske galerije jer je u Francuskoj za mene bilo teško opstati - to što sam ostavila Picassa gledalo se kao zločin i nisam bila dobrodošla. Tijekom 60-ih imala sam atelje u Sydney Closeu u Chelseaju, koji sam dobila na preporuku ravnatelja Tatea, ali uvijek sam imala više kolekcionara mojih radova u Americi, nego bilo gdje drugdje, pa sam se zbog toga preselila u New York.” Nakon braka s umjetnikom Lucom Simonom s kojim je 1970. dobila kćer Aureliju, udala se za dr. Jonasa Salka, znanstvenika koji je razvio cjepivo protiv dječje paralize, i živjela na relaciji Kalifornija - Pariz. Cijelo je vrijeme bila posvećena svom umjetničkom radu. “Oduvijek sam znala da sam umjetnica, od djetinjstva, čak i onda kad je moj otac htio da postanem odvjetnica. Morate se roditi kao slikar i zatim nakon dosta rada to morate i postati. Kada sam bila mlada, uvijek sam imala jednog likovnog kritičara koji mi je sjedio na ramenu i šaptao u uho, a ja bih svirala glazbu kako bih ga ometala.”
Svjedok vremena
Gilot i danas slika svaki dan i radit će to, kaže, dok god diše. Živi u sadašnjosti, a ne u prošlosti, reći će oni koji je znaju. Kao i da je sav taj trud urodio plodom, jer njezina su djela danas u zbirkama MoMA-e u New Yorku i Muzeja moderne umjetnosti u Parizu. Prije četiri godine odlikovana je i ordenom Legije časti. Sve to upućuje da je prepoznata i kao umjetnica, a ne samo Picassova muza. Osim toga, ona je jedan od rijetkih živućih svjedoka jednog od najuzbudljivijih razdoblja moderne umjetnosti i spona s vremenom koje je dalo neke od najvećih umjetnika svih vremena.