IZLOŽBA U UMJETNIČKOM PAVILJONU

Nisu to Calderova najvažnija djela. Dominiraju crteži, a ne mobili, po kojima je najpoznatiji

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 26.09.2019. u 07:43

Damjan Tadić / CROPIX

Umjetnički paviljon među rijetkima je koji imaju ambiciju baviti se stranim autorima: tako je i ovo prva izložba radova velikog kipara u Hrvatskoj uopće

Izložba Alexandera Caldera, na koju se poziva točnom tvrdnjom da je riječ o najslavnijem američkom kiparu 20. stoljeća, prilično poetski naslovljena “Magija skulpturalnog pokreta”, otvorit će se večeras u Umjetničkom paviljonu, a jučer je predstavljena novinarima.

Izložba se najavljuje već dulje vrijeme, prvi se put pisalo da Calder dolazi još prije dvije, tri godine, ako ne i četiri. Pokazano je 35 radova, od koji su većina crteži, a mobila ili stabila, skulpturalnih radova po kojima je Calder najpoznatiji, samo je desetak. Niti jedan od tih mobila ili stabila nije prijelomno djelo u opusu ovog majstora, nije nešto po čemu će se Caldera pamtiti, po čemu je ostao zabilježen u povijesti umjetnosti.

Stoga ostaje pitanje koje je pratilo i prijašnje izložbe u paviljonu, a također se radilo o zvučnim imenima kao što su Joan Miró ili Albert Giacometti, treba li nam uopće takva, osrednja izložba velikog autora i što njome dobivamo. Odnosno, treba li nam izložba koja ni po čemu ne može konkurirati onoj koja je prije četiri godine pokazana u londonskoj Galeriji Tate, velikoj retrospektivi ovog umjetnika.

Tate je najposjećenija europska galerija s osam milijuna posjetitelja godišnje, Umjetnički paviljon, naravno, nije ni blizu toj brojci, niti posjeduje budžet i produkciju poput Tatea, pa ne čudi da ne može parirati. Ipak, odgovor na pitanje trebaju li nam onda takve mrvice, nije ni tako lagan kako bi nam se moglo učiniti. Barem se nešto na ovoj uspavanoj sceni događa.

Inače, troškovi su izložbe, pisalo se, procijenjeni na oko dva i pol milijuna kuna, slično kao i kod prethodnih.

 

Kombinacija boja

Mnogi crteži na izložbi, nadalje, datiraju iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, te su nastali neposredno prije umjetnikove smrti u 79. godini života. Ima umjetnika koji u svojim poznim godinama, pred smrt, naprave i najbolja djela. Calder nije jedan od njih.

Iz nekog se razloga izložbe u Umjetničkom paviljonu najavljuju uvijek u brojkama. Tako je i s ovom. Za skulpturu koja se nalazi u centru paviljona, posuđenu iz Louisiana Museum of Modern Art, pisalo se da je procijenjena na milijun i pol milijuna eura, a dimenzija je oko dva metra. Dobar dio Calderovih najpoznatijih radova, bilo mobila, bilo stabila, ima i do sedam metara. Sam je, inače, za svaki pisao upute kako ih treba ponovo sastaviti nakon što se rastave. Zagrebačka izložba nije imala sredstava za tako opsežan projekt.

Također, u postavu su osvježivači jako vidljivi, što je u redu, optimalnu vlagu za umjetnine treba održavati, no kombinacija crvene i bijele boje, koja vizualno prati mobile, s crvenom trakom na postoljima, ili uokolo u prostoru, zasigurno nije najbolje moguće rješenje.

Alexander Calder mobile je stvarao da bi bili u dijalogu s gledateljima, da se okreću, da elementi koji ih čine stvaraju razne situacije među sobom; upravo zbog tih elemenata iznenađenja ovog je umjetnika hvalio među ostalima i znameniti filozof Jean Paul Sartre, tvrdeći da međusobni odnos elemenata na skulpturama nikad nije isti jer su neprestano u pokretu.

Damjan Tadić / CROPIX
 

Selidba u Pariz

Na zagrebačkoj izložbi nije uputno dodirivati mobile, ne smije ih se više dodirivati ni u drugim muzejima, prevažan je Calder u povijesti umjetnosti da bi se dozvolilo da se njegova djela “raubaju”. No, tako, osim ako kojim slučajem u galerijskom prostoru ne bude i propuha, ujedno i gube na elementu iznenađenja, elementu koji je jedna od temeljnih postavki tih radova. Paradoks suvremene umjetnosti.

Alexanderu Calderu umjetnost je bila u genima; i njegov djed, i otac i majka bili su umjetnici. Otac, Alexander Stirling, najpoznatiji je od njih troje. No, sin koji je nosio njegovo ime, ne i prezime kako bi ih se razlikovao, dosegnuo je svjetsku slavu. Nije prvo studirao umjetnost, kako bi se očekivalo, nego se školovao za mehaničkog inženjera, i to kao odličan student koji briljira u matematici. Na studij se odlučio nakon što ga je jedan njegov prijatelj izazvao. Naravno, takvo obrazovanje nije mu odmoglo kada je kasnije oblikovao svoje kinetičke skulpture, na kojima intenzivno radi nakon selidbe u Pariz.

Damjan Tadić / CROPIX

Prije toga, kao mladić, nije se mogao odlučiti što da radi. Neko je vrijeme bio i vatrogasac, navodi jedan od “štikleca” koji se mogu pročitati i uz zagrebačku izložbu, ispisani na panoima i dobrodošli kako bi dali potrebnu kontekstualizaciju. Ukrcao se, dakle, mladi Calder, nesretan jer nije znao čime bi se bavio u životu, na teretni brod koji je plovio iz San Francisca prema Guatemali, prethodno položivši ispit za vatrogasca. Jedno se jutro probudio, ugledao golemu crvenu kuglu, Sunce, dok je u suprotnom smjeru stajao Mjesec, kako je kasnije to opisivao biografima.

Navodno je nakon ovog događaja odlučio biti slikar, ipak slijediti obiteljsku tradiciju. Pretpostavlja se da mu mladalački bunt na početku to nije dopuštao. Nakon toga je često slikao Sunce i Mjesec i neki se od tih prizora mogu vidjeti i na zagrebačkoj izložbi. Oni tematski, zapravo, i dominiraju crtežima. Crteži iz pedesetih, pak, podsjećaju pomalo i na one njegova kolege Miróa. Na crtežima iz sedamdesetih ovaj, gotovo čitav život apstraktan autor uvodi ljudski lik; i njih također gledamo na izložbi. Za ove crteže, da vas netko stavi nepripremljene pred njih, teško da biste mogli pogoditi da je Calder.

Na mnogima od njih važna je crvena boja, pa na tom dijelu izložbe stoji citat ovog američkog umjetnika, kojem je Pariz bio jedan od domova: “Crvenu volim toliko da bih najradije sve bojao u crveno. Često poželim da sam bio fauvist 1905. godine.”

Damjan Tadić / CROPIX
 

Žičane figure

Radio je na početku dvadesetih godina žičane figure, stvarajući crteže u prostoru (njih nema na izložbi), dominirali su ljudski lik i životinje. Tridesetih godina preselio je u Pariz. Prije toga radio je reportaže za američke novine National Police Gazzette i bavio se temom cirkusa, što mu je dalo ideju za njegov najpoznatiji rad.

Galerie Percier, pariška galerija, pokazala je Cirque Calder 1931. godine; on postaje svjetski poznat umjetnik. Pomagao je pokretati mobile, aktivirao bi ih ručno uz pomoć različitih mehanizama, a uz to je i čitao priče koje bi priredio, što se smatra se jednom od preteča performansa. Instalacija je imala tri stotine predmeta, među njima i male skulpture klaunova, akrobata, kauboja i životinja.

Došla je čitava pariška scena, Le Corbusier, Man Ray, Jean Cocteau, pa i Pablo Picasso. Kritika ga je slavila, no nije prodao ni jedan rad. Ostalo je zabilježeno da je Fernand Léger, još jedan njihov kolega, rekao: “Ako je Duchamp sto posto Francuz, Calder je stopostotni Amerikanac”.

Presudna je, ipak, bio posjet ateljeu Pieta Mondriana. Oduševilo ga je to što radi Mondrian, savjetovao ga je da to čini u trećoj dimenziji. Mondrian nije prihvatio prijedlog, no Calder potom sam odlučuje raditi mobile i ostalo je povijest.

Izložba koja se odvija u sklopu ciklusa “Najveći kipari 20. stoljeća” traje do 5. siječnja sljedeće godine. Paviljon je do sada najviše surađivao s jednom institucijom, Fondacijom Maeght, a ovaj su put, osim spomenutog Louisiana Museum of Modern Art, djela još posuđena iz Tate Moderna, Centra Georges Pompidou, The Solomon R. Guggenheim Fondationa, Collezione Peggy Guggenheim, Ludwig Museuma, GAM - Muzeja moderne i suvremene umjetnosti iz Torina.

Više na Jutarnjem...


Tagovi

Izdvajamo