PARADIGMATSKA SLIKA HRVATSKOG EKSPRESIONIZMA

Nježni Vilko Gecan sebe je vidio kao mračnog cinika

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 05.09.2011. u 21:57

Prvi svjetski rat je. I dok je njegov najbolji prijatelj Milivoj Uzelac iz vojske pobjegao u Prag gdje ilegalno i bez papira studira na Akademiji, slikar Vilko Gecan otišao je u rat, sudjelovao je u bitki na Soči i tamo bio zarobljen. Zarobljeništvo služi na Siciliji. Na jugu Italije nastaje mapa “Ropstvo u Siciliji”, ali i nekoliko autoportreta.

Kasnije je nastojao umanjiti svoje doživljaje: “Dobro su nas hranili, opskrbljivali cigaretama, šetali smo cijele dane, tako da bih se još jednom prijavio u takvo zarobljeništvo”. No, gledajući iz današnje perspektive, jasno je kako je Sicilija ostavila neizbrisiv trag na njegovo kasnije slikarstvo, pa i na njegovu najvažniju sliku “Cinik”, također autoportret. Nakon Sicilije Gecan odlazi na Prašku akademiju gdje se pridružuje Uzelcu. Dijele sve: i modele i smještaj, ali i učitelja Jana Preislera. Gecan marljivo uči kako bi nadoknadio izgubljeno.

Proljetni salon

U Zagreb dvojica slikara zajedno dolaze 1921. godine. Uzelac se vraća s modelom Viktorijom koja je zaljubljena u njega. Gecan se vraća sam, tek kasnije će upoznati Anku Vragović. I te godine nastaju neka od njegovih najpoznatijih djela: uz crteže Luđaka i Klinike, slika “Cinik”, koja je najvažnije djelo hrvatskog slikarskog ekspresionizma i jedno od najvažnijih djela za hrvatsku umjetnost uopće.

Slika je prvi put izložena točno prije 90 godina, u rujnu 1921. na Proljetnom salonu u Umjetničkom paviljonu. Klima je u to doba proturječna: A. B. Šimić prepoznaje važna djela slikarskog ekspresionizma, Ljubomir Micić tvrdi kako pravog ekspresionizma kod nas nema. No, izdvaja Gecanove crteže pa je tako u Micićevom časopisu Zenit godinu dana prije nastanka slike objavljena crnobijela “Konstrukcija za portret Cinika”. Nekoliko se detalja razlikuje od kasnije slike, primjerice, na slici nema sata na zidu.

Osjećaj nesigurnosti

Slika prikazuje mlađeg muškarca, koji sjedi uz stol. Njegovo lice, ali i držanje tijela, a posebno tanke ruke u prvom planu u službi su kompozicije koja prikazuje grč. Nakošene perspektive očiti su utjecaj onodobog filma. Poznato je kako je Vilko Gecan bio filmofil. Jedan od najdražih filmova mu je bio “Kabinet doktora Caligarija”, a upravo je utjecaj ovog filma presudan na slici.

“Cinik” u crvenom odijelu i s crnom leptir mašnom sjedi za stolom koji je u odnosu na ostatak slike predimenzioniran. Važan je osjećaj stiješnjenosti, ukošenih površina: osjećaj nesigurnosti nakon rata.

Prizor je smješten u ugao sobe, a pod je nagnut. To se ponavlja i u crtežima Klinika te u vinjetama za Tri domobrana Miroslava Krleže. Može se prepoznati i magazin koji čita: novine Der Sturm koje su promovirale ekspresionizam.

Uredan i elegantan

Muškarac na slici je sam umjetnik. U to doba on ima 27 godina. Gecan je uz Miroslava Kraljevića umjetnik koji je najviše fokusiran na tu slikarsku formu. No, ne interesira ga toliko pokazivanje vlastitog lika, već prikaz unutarnjih stanja duše. Neobično je da ga njegovi suvremenici nisu doživljavali kao ovog naslikanog i zapravo teško dopadljivog lika muškarca. Njegovi suvremenici za njega su imali samo riječi hvale, a najčešće su se spominjali izrazi kao što su plemenitost, društveni mir, zatvorenost. “Bio je uredan i elegantan, poput malog Engleza” rekao je za njega najbolji prijatelj, puno ekstrovertniji Uzelac za kojeg je vezan cijelog života. Kad se pogledaju onodobne fotografije, na nježnom licu Vilka Gecana, teško je prepoznati lik Cinika,

Zvonko Maković, autor izložbe “Strast i bunt: Ekspresionizam u Hrvatskoj”, upravo je ovu sliku odabrao kao paradigmatsku.

Ruke:

Jedan od naglasaka cijele slike je desna šaka dugih zgrčenih prstiju koji otkrivaju jak unutarnji nemir. To je doba utjecaja nijemog filma, kada se sve ekspresije na filmu postižu izrazom lica i tijela. Podsjeća na geste ruku koje možemo vidjeti kod Otta Dixa. “Gecan je, uglavnom, slikar tzv. duševnih stanja; to će reći na ljudskim licima njegovih slika odrazuje se nešto unutrašnje, pokret ruku, tijela, ukratko cijela slika nešto kazuje, pripovijeda”, kaže A. B. Šimić o Gecanovom slikarstvu.

Der Sturm:

Šaka se oslanja na novine postavljene na stol koje su gornjim dijelom savijene prema naprijed, tako da se naziru slova. Magazin koji čita je Der Sturm Hewarta Waldena. Riječ je o najvažnijem ekspresionističkom glasilu koje je u Hrvatskoj bilo dobro poznato.

Oči:

Lice je zgrčeno u oporu grimasu, više je nalik na grotesku nego na portret stvarne osobe, a oči su nesimetrične i gotovo sklopljene, kao u igri pantomime.

Usne:

Na usnama “Cinika” vidljiv je direktan utjecaj Miroslava Kraljevića, koji je utjecao na Gecana najviše od svih slikara. I sam je kasnije zapisao kako je 1913. godine svakodnevno odlazio na Kraljevićevu samostalnu izložbu u Urlich.

Nakošeni stol:

Pomaknuta perspektiva važna je za razdoblje ekspresionizma. Stol je predimenzioniran u odnosu na prazan prostor sobe. Tako se postiže tjeskoba na slici. Taj efekt padanja, čak curenja pozadine prema naprijed, može se pronaći i u filmu “Kabinet doktora Caligarija” Roberta Wienea, koji je Gecan više puta gledano.

Zid:

Godinu dana ranije nastala Konstrukcija za portret Cinika pokazala je kako Gecan sliku gradi promatrajući sobni prostor iz nekoliko očišta. Osim par detalja, praznog koša za smeće i praznog tanjura na stolu, cijeli je prostor nedefiniran. Snažna dramaturgija svjetla i sjene u sjeni je ekspresije koja je važna za ovo razdoblje.

Izdvajamo