Više smo se puta bavili umjetnicima koji su interpretirali temu bake. Primjerice, slikar Eugen Varzić, sklon hiperrealizmu, ključnim radom u svojoj karijeri smatra sliku “Nedjelja”, prikaz bake njegove supruge iz mjesta Kukci pored Poreča koja je u trenu kada ju je slikao imala devedeset i sedam godina.
Preminula je prije nego što je slika dovršena, a dok ju je portretirao, svake nedjelje kroz nekoliko mjeseci, primjećivao je da je njezino lice postajalo s vremenom odsutnije.
Nakon što joj je umjetnik pokazao početnu fazu slike, ova mu je prekrasna žena, na čijim je borama vidljiva svaka proživljena godina, rekla da je zadnjih godina izbjegavala ogledalo jer je za sebe smatrala da je “grda”.
Kao da nije mogla vidjeti ljepotu koju u njezinim proživljenim godinama vidi slikar, i preko njega i mi. Biljana Gaurina, fotografkinja, snimala je babu Maru, u njezinoj kući pokraj Sinja, u Glavicama, pomalo distanciranu i zatvorenu, u njezinoj svakodnevici, s krunicom, uz štednjak, kako veze čipku i sl.
Bakom se bavi i Ana Mihalić, jedna od talentiranijih hrvatskih fotografkinja nove generacije, a koju su i njezini profesori često ubrajali među najjača imena koja su izašla s katedre fotografije na Akademiji dramske umjetnosti.
Katedra, podsjetimo, postoji tek nešto više od desetljeća, a neki od prvih studenata istaknuli su kako je njezino formiranje utkalo put ravnopravnom postojanju fotografije na hrvatskoj umjetničkoj sceni, i u pravu su. Ova scena i njezini mladi autori naprosto eksplodiraju posljednjih godina.
U Rovinju je, u fotografskoj Galeriji Batana, Ana Mihalić izložila svoj foto-esej “Nona”. Na ciklusu radi dvije godine, dio smo svojedobno imali prilike vidjeti na skupnoj izložbi studenata ADU u Galeriji f8.
Priča je osobna, fotografkinja se bavi svojom nonom nakon što je ona preživjela teži moždani udar, istražujući pri tom i promjene u obitelji nastale pod utjecajem bakine bolesti.
Posljedice moždanog udara, naime, bila su znatna oštećenja ne samo u govoru i motorici, nego i u memoriji, čime je njezino sporazumijevanje bilo otežano.
Izložba je multimedijalna. Fotografijama Ana Mihalić bilježi dio bakine sijede kose, njezinu bradu iz profila, no lice joj zapravo ne vidimo.
Gotovo baroknom rasvjetom snima bolnički krevet i uz njega invalidska kolica, potom čestitku baki za nadolazeće praznike od njezine obitelji, a koju drže njezine stare ruke, i slično.
Na jednoj drugoj fotografiji bakine ruke drže biljku ubranu iz vrta. Staračke su ruke, kao samostalan motiv, i na pozivnici izložbe.
Ruke su inače čest motiv u umjetničkoj interpretaciji ljudi treće životne dobi, one su nerijetko simbol proživljena života, u ruke se mnogo od života urezalo, tako je i u ovom slučaju.
No, dok je Gaurina, primjerice, baku portretirala i prikazivala njezinu svakodnevicu na selu, Ana Mihalić temom se bavi kroz detalje, kroz asocijacije, kroz uhvaćeni trenutak. Bakine portrete, naime, ne vidimo, gledamo ju kroz detalje ili s leđa, teško bismo i rekonstruirali gdje se nalazi. Najvažnije joj je prikazati osjećaj.
Na izložbi se mogu pogledati i kolaži, crteži i objekti, vezani uz ovu temu. Vraća se, pri tom, i odnosu s bakom u djetinjstvu, predmetima koje je za nju izrađivala dok je bila mala, i koji su ih povezivali.
Nakon bakina moždanog udara, fotografkinja je izrađivala slične predmete za nju, kako bi “vizualnim i taktilnim podražajima potaknula očuvanje i razvoj njezine percepcije”, pa na izložbi gledamo i kolaže-montaže sa znanim pričama i brojalicama.
Predgovor izložbi piše Višnja Slavica Gabout, koja primjećuje kako je pristup istraživački, a ne prikazivački. S prvim se slažem, no ne bih se složila da nije ne prikazivački, jer on to jest.
Ana Mihalić rođena je 1987, kao i mnogi fotografi ima “više života”, onaj novinski te reklamni, kao i onaj umjetnički.
Prva je, inače, magistrica umjetničke fotografije u Hrvatskoj. Snima za tjednik Gloria, bavi se i modnom fotografijom, a njezini su radovi i na mnogim poznatim reklamama. Od umjetničkih, pak, projekata, spomenimo ciklus vezan uz skvotere te nepoznate detalje zagrebačkih dvorišta.