'OD BARAKE DO FABRIKE'

NOSTALGIČNA IZLOŽBA O TRADICIJA SOLJENJA RIBE NA HVARU 'Solilo se po rivama i barakama, kod velikog ulova i po tri dana zaredom bez spavanja'

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 27.08.2018. u 13:42

Autorica izložbe, kustosica Veronika Gamulin, pronašla je mnoge povijesne dokumente i obiteljske priče vezane uz uzgoj ribe na Hvaru

“Lov srdela naopako. Šest mreža je armano, a čovjek nema što da jede! U nestašici mužkaraca i ženske počele su hoditi na srdele. Bože pomozi!” počinje reportaža iz Sućurja objavljena u Narodnom listu u Zadru 1897.

Naime, zbog manjka muške radne snage, žene iz Sućurja i okolnih mjesta krajem 19. stoljeća ribarile su zajedno s muškarcima pa su tako za ljetnog ribolova na srdele žene ribarice pomagale ribarima i povlačile mreže, a jedna je i zabilježena u ulozi svićara. Ovaj se podatak, među mnogim povijesnim pričama, može pronaći na izložbi “Od barake do fabrike - o preradi ribe na otoku Hvaru” koja u Galeriji Juraj Plančić Muzeja Staroga Grada na Hvaru traje do 30. rujna.

Tema je izložbe tradicijsko soljenje ribe koje je prisutno na otoku već dugi niz stoljeća, kao i povijest tvornica sardina u Jelsi, Vrboskoj, Sućurju i gradu Hvaru. Autorica izložbe je Veronika Gamulin, a postava umjetnik Viktor Popović. Na otvaranju izložbe premijerno su predstavljene uvodne strip table albuma u nastajanju “Balada o slanoj ribi” Alema Ćurina.

 

Lijek za Turke

Baraka iz naslova izložbe prostor je za soljenje i skladištenje ribe. Prve hvarske barake bile su u prizemljima brojnih ribarskih kuća Jelse, Vrboske, Hvara, Starog Grada i Sućurja, kao i u brojnim manjim hvarskim uvalama, a nakon Drugog svjetskog rata gradile su se zadružne barake.  Baraker ili barakera, pak, bile su osobe zadužene za kontrolu svih poslova oko soljenja ribe u baraci Fabrike su industrijska postrojenja za preradu ribe.

Izložba obuhvaća mnoge povijesne fotografije, prizore soljenja ribe, omote u kojima su se prodavale ribe i sl., a počinje u 16. stoljeću, kad je autorica izložbe pronašla više izvora koji govore o značaju lova i soljenja srdela za otok Hvar. Mletački izvjestitelj Zan Battista Giustinian, naime, tada navodi da su uz vino “najvažnija roba srdele, od kojih se zaradi 14.000 dukata”. Stoljeće kasnije zapaženo je da je “glavna trgovina Hvarana lov na srdele. Love se u tolikom izobilju da njima opskrbe sve dijelove Italije i Grčke. Turci ih uzimaju kao lijek kad su bolesni”.

Tradiciju soljenja ribe Hvarani su od sredine 19. stoljeća, zbog slabijeg ulova, a može se vidjeti na izložbi, proširili diljem Mediterana.

 

Na Lampeduzi

Hvarske brodarsko-ribarske družine, tumači Veronika Gamulin, zaplovile su prema obalama otoka Lampeduze i sjeverne Afrike. Preko mnogih crno-bijelih fotografija koje su sačuvane i pokazane na izložbi, pratimo koliko je Hvarana osnovalo svoje domove na Lampeduzi, kako su gradili vlastite barake, vodili solane, prevozili teret. Poznato je i da je prvi koji je tamo otišao Tomaso Novak Bonaparte, za kojim je uskoro krenulo još tridesetak družina sa svojim trgovačkim jedrenjacima.

Sačuvane su i životne priče pojedinih obitelji koje su trgovale tamo. Primjerice, Dinko Lušić iz Staroga Grada, nakon tragične smrti 17-godišnje kćeri Caterine Bonine Teresine 1928., svečano pokopane na Lampeduzi (na izložbi je pokazano nekoliko crno-bijelih fotografija sa sprovoda njegove kćeri), a potom i supruge Vincenzine Marino, oženio se s Starograđankom Ivkom Berković, nastavio je obiteljski posao na Lampeduzi do svoje smrti 1942. Palača Lušić još je na Lampeduzi i u njoj stanuju potomci obitelji Marino i Martorana.

Kasnije su ribari potragu za riproširili na cijeli Mediteran, posao je najviše razvio Vicenzo Vico Novak Bonaparte. Zajedno sa sinovima krajem 19. stoljeća proširio je franšizu poduzeća nazvanu po prvim slovima njegova imena i prezimena, VN, u Portugalu i Španjolskoj. Zabilježen je i povijesni podatak da je prvi hvarski parobrod korišten u poslu s usoljenom ribom pripadao upravo Vici Novaku. Parobrod se prvo zvao Algarve, potom Buon Padre.

 

Bez spavanja

Na izložbi su prikazane i grafike razdoblja na kojima se vide ribari, prikazi Hvara, članak iz časopisa Ribarski dnevnik, fotografija iz 1936. koja prikazuje Jurja Scrivanellija pri radu u njegovoj bačvariji u Jelsi, fotografije obitelji Novak, njihove tvornice u Portugalu, parobroda Algarve, posjet Hvarana obitelji Lušić na Lampeduzi i sl.

Prva, pak, tvornica, osnovana je 1898. Tvornice su mijenjale vlasnike i nazive, posljednja je, sućurska, radila sve do devedesetih godina prošlog stoljeća. Posebno je, pak, poglavlje posvećeno temi “Zanimanje radnica”. Naime, ribarstvo se, navodi se uz izložbu, oduvijek smatralo muškim, kako se vidi i iz citata na početku teksta, a prerada ribe ženskim zanimanjem. Hvaranke su se pri dolasku ribarskih brodova zapošljavale kao najamne radnice za soljenje ribe te se u popratnom materijalu dalje navodi: “Solilo se po rivama i barakama, u slučaju velikog ulova i po tri dana zaredom bez odlaska na spavanje, uvijek pod paskom nadglednika ili nadglednice koji su kontrolirali proizvodnju.

Ruke vječno nagrizene solju i intenzivan miris, kojega je bilo gotovo nemoguće isprati s odjeće i tijela, ponekad su bile predmetom poruge. Radni kolektiv od početka 20. stoljeća činile su žene, u rasponu od četrnaestogodišnjakinja do osamdesetogodišnjakinja, koje su većinom radile u fabrikama sve do njihova gašenja. Za većinu njih tvornica je bila jedina alternativa težačkom radu na obiteljskim imanjima.

Teški uvjeti rada donekle su olakšani 1950-ih, radi naprednijih strojeva. Fizički najteži poslovi odvijali su se u prizemnim tvorničkim barakama gdje su uglavnom radile starije žene, vičnije soljenju ribe, a oni lakši dodjeljivani su mlađima. Radni je dan počinjao sirenom ili zvukom zvona koji je označavao da je riba stigla u tvornicu, a svako se petominutno kašnjenje, zabilježeno u hvarskoj tvornici Skuša, kažnjavalo oduzimanjem od plaće”... Zamorne tvorničke sate radnice su kratile razgovorom i pjesmom.

 

Dalje se navodi: “Zabilježeno je da su upravitelji čak poticali pjevanje  kao primjerice u fabrici Sloboda u Sućurju gdje su se često, osim narodnih pjesama, pjevale one partizanske”. Radnice su znale i zadirkivati jedne druge. “Rugajući se prijevozu svojih kolegica iz Vrbanja, koje su svakodnevno od 1950-ih dolazile u tvornicu u malom autobusu, Vrbovljanke su pjevale Vrbonjska kašeta leti kako sajeta, dok bi Vrbovke odgovarale Oj Vrbosko, ni selo ni gradu, nego pored mora jedno malo smradu!” piše Veronika Gamulin. Unatoč teškim radnim uvjetima mnoge radnice rekle da im je to bilo najbolje razdoblje života.


Promo

Izdvajamo