Vladislav Šćepanović slika provokativna djela, neke su njegove izložbe i zabranjivane. Bio je jedan od predstavnika Srbije na posljednjem, 57. Venecijanskom bijenalu gdje su njegov nastup pozitivno popratile i međunarodne tiskovine. Izvanredni je profesor na Fakultetu primijenjenih umjetnosti u Beogradu, a neko je vrijeme bio i na čelu beogradskog Muzeja suvremene umjetnosti. Trenutačno samostalno izlaže u Houstonu.
Neposredan je povod našem razgovoru jedna od njegovih novijih slika: susret predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Slika je inspirirana fotografijom susreta političara u Dalju, ali i Davidom Lynchom.
Twin peaks
“Odlučio sam, prije nove, pogledati starije sezone ‘Twin Peaksa’. Redatelja Davida Lyncha i inače smatram vrlo inspirativnim i neki njegovi filmovi utjecali su na neke moje ranije slike. Tada sam došao na ideju da atmosferu iz serije prebacim na naše balkansko područje. Jednostavno se slika u kojoj se Kolinda Grabar-Kitarović i Aleksandar Vučić sastaju u mračnoj loži Twin Peaksa jedan dan pojavila u mojim mislima. Smatram da situacija koju sam predstavio simbolizira iracionalnost naših odnosa, a akteri su poput praznih ljuštura koje u stvarnosti ne postoje. Simboliziraju iracionalnu mržnju, ljubav, bilo što što se u njih može upisati u cilju svakodnevne politike. Dok tonemo u iracionalnostima, nismo u stanju prepoznati realne ciljeve i graditi budućnost na racionalnim osnovama, oslobođeni tereta ludila koje naša regija nosi, što simbolizira i ova loža iz Twin Peaksa u kojem se Vučić i Kolinda sastaju.” Sliku koju je nazvao “Krvavi Balkan” nudi na web stranici Saatchi Art po cijeni od 15 tisuća dolara.
Motivi su njegovih slika i inače provokativni: Isus uz motocikl, djeca ratnici, Bogorodica s djetetom uz Pepsi ili Coca-Colu, Isus razapet ispred Campbell juhe koju je proslavio Andy Warhol, razdragani Hitler s djecom, članovi RAF-a u pop art stilu. “Pokušavam simbole koji imaju jak utjecaj na vrijeme u kojem živimo kolažirati i predstaviti na ironičan način. Želim pokazati ideološke zablude koje figuriraju ili su figurirale kao opće javno mnijenje, doktrina ili dominantna ideologija. Postoje dva osnovna problema kojima se bavim u posljednje vrijeme. Prvi je tržišnog karaktera, a drugi je problem suvremene tehnologije, prije svega novih softwarea i njihova uloga u promoviranju ratova, destrukcije i spektakla straha kao dominantnih paradigmi svijeta digitalne simulacije.”
Sveti Diktatori
Taj je ciklus slika o kojem govori predstavljen i na posljednjem 57. Venecijanskom bijenalu, gdje je izlagao uz Milenu Dragićević i Dragana Zdravkovića. Njihov je paviljon, kaže, posjetilo više od 300 tisuća ljudi, a kako kaže, recepcija je bila pozitivna: “Nastup na Bijenalu mnogo je značio prije svega za međunarodnu reputaciju mojeg rada. Dobio sam ponude od muzeja i galerija i sada mi slijedi veliki rad i realizacija tih projekata”.
Prije ciklusa s kojim je nastupio u Veneciji portretirao je Fidela Castra, Sadama Huseina, Homeinija... s aureolama. Kada su radovi nastali, izložba je, kaže, u Beogradu zabranjena. Što je, zapravo, želio poručiti ovako naslikanim portretima?
“Te su slike nastale početkom 21. stoljeća kada je vladala opća euforija slavljenja demokracije kao nečeg što samo po sebi nosi bolji život. U ime toga mnogi ljudi i režimi targetirani su kao uzrok patnje. Moja izložba s tim slikama bila je zabranjena u kontekstu toga da veličam antieuropske vrijednosti. Kasnije je ipak na poziv strane kustosice Ande Rotenberg u cijelosti prikazana na 45. Oktobarskom salonu. Moja je ideja izmjena pozicija s koje umjetnik djeluje, preispitivanje dominantnih ideologija i javnog mnijenja. Zato sam ljude koji su globalno predstavljeni kao zločinci ili diktatori naslikao s aureolama. Aureole su fluorescentne, i ni u kojem slučaju ne simboliziraju prosvijećenost, nego imaju tehnološku, medijsku konotaciju.”
Svoj stil najčešće naziva političkim pop artom: “Pop art je umjetnički pravac koji je prvi odgovorio na izmijenjenu stvarnost u trenutku u kojem je nastajao. On je najpogodniji jezik za prikazivanje ikonološkog svojstva vremena u kojem živimo”.
O Vladislavu Šćepanoviću često se piše i kao o uspješnom boksaču. Smeta ga kada se ovaj podatak navodi kao neka suprotnost njegovu umjetničkom radu. “Na borilačke sportove gledam kao na važan segment u razvijanju svoje ličnosti, autentičnosti i kreativnosti. Kao što sam rekao, svojim primjerom razbijam uobičajene balkanske stereotipe o umjetnosti. Osim što se od svoje desete godine bavim judom, boksom i brazilskim jiujitsuom i što sam osvajao mnogo medalja na natjecanjima, imam, s druge strane, i doktorat iz teorije umjetnosti, bavim se i kustoskim radom, vodio sam muzej...”
Marginalne estetike
U nedavnom je intervjuu za Večernje novosti, u povodu izložbe u Houstonu, rekao kako sa skupinom kolega želi promijeniti “ideološku prizmu koja je vladala na Likovnoj akademiji i na studiju povijesti umjetnosti, još od Lazara Trifunovića, preko Jerka Denegrija, do danas” te da su “estetike koje su se forsirale bile marginalne”, a neki pravci poput “pop arta krivo protumačeni”. Može li to pojasniti, dotakao se vrlo važnih imena?
“Vrijeme je pokazalo da se moderna i suvremena umjetnost i njezini tokovi u našoj zemlji nisu dobro razumjeli. Iz današnje perspektive gledajući, ne mislim da smo mi netalentiran narod za umjetnost, nego sam uvjeren da je obrazovni sistem u velikoj mjeri kriv za takvo stanje. Ta interpretacija umjetnosti, u kojoj su tendencije koje su dolazile s američkog kontinenta uglavnom bile marginalizirane nauštrb europskih, bila je slijepi kolosijek. Sve su to bili akademici, velika imena, profesori povijesti umjetnosti koji su se šepurili u lokalnoj sredini nudeći svoju interpretaciju, dok su izvan granica svoje zemlje bili uglavnom nepoznati. Upravo takva klima dovela je do toga da dosta zaostajemo za svijetom. Svjestan sam da razbijam stereotipe o tome što je umjetnost i kakav je umjetnik, ali to je moja borba i ona se sigurno neće dopasti onima koji su odrasli i odrastaju pod ideološkim modelima jalove umjetnosti koja je interpretirana ili se još interpretira na brojnim fakultetima”. U svoje vrijeme, dodaje, autoriteti s fakulteta, nisu prepoznali ni Marinu Abramović.