PRIJATELJSTVO S TROKUTOM

NOVI FILM FOTOGRAFKINJE VLADIMIRE SPINDLER Posljednji prizori iz života umjetnika čije su pravo lice samo rijetki vidjeli

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 28.08.2019. u 08:12

 

Na početku filma vidimo arhivske snimke na kojima protagonist, mladi umjetnik duge tamne kose i duge brade, stojeći iza rešetaka u nekom zagrebačkom dvorištu, samouvjereno govori: “Dobar dan, kamero.

Tvoje senzorno oko ne može ući u moj svijet, u svijet mojih svjetova. Ja sam Vladimir Dodig Trokut, mistik, antiumjetnik i antimuzeolog”. Potom se film prebacuje na istog umjetnika, par desetljeća kasnije, i dalje duge kose i brade, no sada već sijedih i brade i kose, kako leži u krevetu pod dekicom, s naočalama za dalekovidnost i - šuti.

Kadar traje neko vrijeme, Trokut popije malo kave, srkne, već pomalo postaje i neugodna ta tišina. Nakon nekog vremena, čuje se pitanje zašto ima pištolj u blizini kreveta, odgovara da je to dio umjetničkog rada.

schmidtovi savjeti

To da šuti, nije tipična situacija za Trokuta, no i čitav film koji prati ovog umjetnika, a snima ga fotografkinja Vladimira Spindler, pokazuje ga u pomalo drukčijem kontekstu nego što smo navikli.

Trokut je, naime, često u razgovoru, pa iako i naizgled neformalnom, nastupao kao da je na kakvoj sceni, volio je ponešto i odglumiti. Takav nije prikazan u filmu. Nažalost, tijekom snimanja filma, umjetnik je preminuo.

Film će biti premijerno pokazan večeras, na Liburnia Film Festivalu u Opatiji. Drugi je to film Vladimire Spindler nakon prvijenca “Mama, zašto plačeš?”, u kojem je prikazala svoju borbu s depresijom, a koji je izazvao poprilično pažnje.

Film se zove “Prijateljstvo s Trokutom” jer, među ostalim, prati i odnos njih dvoje koji su uspostavili tijekom snimanja filma, ali i poznajući se od ranije: umjetnik nju ispituje o djeci, daje joj savjete o odgoju, razgovaraju o njezinoj depresiji, o njezinim izložbama, brižan je prema njoj, odnos je dvostran. Ona njemu, tijekom snimanja filma, donosi skuhanu hranu, brine se o njemu.

Kako nam kaže Vladimira Spindler uoči premijere: “Film sam snimila za ispit na Akademiji dramske umjetnosti, gdje sam hospitant. Ispočetka je krenuo u drugom pravcu, no nakon što je Trokut umro, imala sam osjećaj da moram ispripovijedati biografsku priču, sebe sam nekako uvjerila da mi je to dužnost.

 

No, Goran Dević i Nenad Puhovski, koji su bili među mojim profesorima, i koji su pogledali materijal, rekli su da su na snimkama vidjeli pravog Trokuta, kakav se rijetko viđao, i da je to ono što moram pokazati u filmu.

A koga zanima biografija, može je pročitati na Wikipediji. Krenula sam, potom, ponovno montirati film, što je trajalo neko vrijeme. Veliku sam pomoć imala u redatelju Branku Schmidtu koji je pregledavao materijal i davao mi savjete.”

Iako je na ideju došla već prije nekoliko godina, film je snimala pet mjeseci i, kako tumači u filmu i u razgovoru, “taj neobičan čovjek i njegova Branka postali su moji prijatelji”. Branka, Trokutova partnerica, pojavljuje se u nekoliko scena.

Autorica je, dok je snimala, u pravilu dolazila popodne do Trokuta, i ostajala bi po pet sati, vrijeme bi joj, kaže, proletjelo.

odnos sa sinom

Odakle taj Trokut koji šuti, koji ne osjeća potrebu da mora nešto odglumiti? “Imao je puno povjerenje u mene. Znali su mu reći da osjećaju kod njega nježnost kad je sa mnom u društvu. Znao je biti čak pomalo i sramežljiv. A i mnoge smo životne stavove dijelili, mogu reći da smo se sprijateljili”. Koje je prema njezinom mišljenju pravo lice Vladimira Dodiga Trokuta? “Upravo ono koje sam pokazala u filmu”, kaže.

Prema umjetniku nema nikakve zadrške. Na par je scena uistinu vidljivo s koliko on nju nježnosti promatra, naročito kada zajedno na ulici traže njegovu mačku koja je pobjegla.

 

Film prati mnoge strane Trokutove ličnosti, kao oca, kao ljubitelja mačaka zabrinutog za svog ljubimca, kao umjetnika kojeg brine njegova ostavština, kao kolekcionara, čovjeka zabrinutog kako će platiti račune...

“Ima sina Mislava o kojemu bi znao pričati. Često su se čuli, nekad i po par puta dnevno”, kaže autorica. U filmu sam umjetnik govori kako ga je sin počeo posjećivati kada je postao punoljetan: “Davao sam mu, tada, hiljade jer sam imao veliku lovu, onda sam puno zarađivao. Rekao mi je da sačuvam, odgovorio sam: sine, ja sam umjetnik, danas imam, sutra nemam.

” O njihovom odnosu je ispričao: “Nazove. Pita. Ako nešto treba, ja sam mu potpora”. Boja glasa mu se promijeni, primjećuje Vladimira Spindler, kad sa sinom razgovara na telefon.

fptbty
 

životna filozofija

Trokut u filmu govori i o svojoj životnoj filozofiji: “Samo radi na sebi i usavršavaj se. Sve drugo je besmisleno.” Živi u stanu od tridesetak kvadrata, u centru Zagreba, tamo ga i snima. Mnoge su umjetnine oko njega, u tom malom stanu.

U jednom trenutku izražava i žaljenje što nije otišao u Rijeku, gdje su ga primili u društvo umjetnika, vjeruje da bi tamo bolje prošao. Stvara povremeno, priča, no za to mu je premalen prostor.

Priča o računima koji se gomilaju, na pitanje od čega zarađuje, odgovara da nešto proda, nešto svoje nešto iz kolekcije, no i ljudi mu, prijatelji znaju pomoći, donijeti mu, primjerice, hranu.

U trenutku kada snimaju film, Trokut je već rijetko izlazio, osim u jutarnje šetnje. No, kada je nestao njegov plavooki, tigrasti mačak Devi, čini iznimku, i s autoricom dokumentarca uzima svoju prepoznatljivu kapu, odijeva tamni dugi baloner i klompe na debele čarape, i oslanjajući se na drveni štap hoda po kvartu, zajedno dijele letke koje su ispisali, raspituju se o mačku, kojeg naposljetku i pronalaze.

 

Drugi put izlaze kako bi joj pokazao prostor u kojemu, kako je tumačio umjetnik, drži dio svoje kolekcije.

U filmu govori i da ima “jedan strah, a to je od nedovršenog djela”. Dodaje i da mu se ne da nervirati jer ionako ne zna koliko će još živjeti, možda pet godina, možda dvije, jednu. Nažalost nije niti toliko poživio.

Film završava scenom u kojoj Ivan Posavec snima Trokuta ispod jabuke, i svi troje, potom, snimaju selfie.

Čuje se pjesma “Ruke” Darka Rundeka. “Tražila sam od Rundeka i od njegovog izdavača Menarta na prava da pustim ovu pjesmu, jer su ruke meni jako važne, a bile su važne i Trokutu”, zaključuje ova fotografkinja.

A Trokut u filmu objašnjava simboliku drva, zašto je scenu zamislio baš tamo: “Stablo je to prvog grijeha, Eve, svih Eva, jedna od ovih jabuka je i tvoja”, kaže obraćajući se autorici. Preminuo je 3. rujna 2018. godine, u sedamdesetoj godini života.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo