Galerija Lang koju vodi povjesničar umjetnosti Želimir Koščević jedno je od najinteresantnijih mjesta za suvremenu hrvatsku fotografiju, a neko je vrijeme bila i jedina galerija koja se specijalizirala samo za fotografiju (danas postoje i Galerija Spot sl). Međutim, opstanak joj nije siguran, budući da su joj smanjene financije za sljedeću godinu. U svakom slučaju, bila bi velika šteta da je izgubimo na sceni. Ne sve, ali dosta je izložbi u ovoj galeriji tijekom godina bilo važno i za novo tumačenje kako fotografije tako njezine povijesti.
Takva je i izložba koja je u ovoj samoborskoj galeriji otvorena do 29. studenog, a pokazuje radove Smiljke Pavlović. Crno-bijele fotografije su iznimne, pravo otkriće, budući da je riječ o autorici koja je manje poznata široj domaćoj zajednici, a više onima u Nizozemskoj, Francuskoj, i ponajprije u Njemačkoj.
Naime, Simljka Pavlović završila je foto smjer u Školi za primijenjenu umjetnost u Zagrebu, i nakon što su joj, po vlastitom svjedočenju, predložili da se “ponovno specijalizira, no za stenografiju”, pa “razmišlja o udaji”, sedamdesetih je otišla u Njemačku gdje je počela rad u laboratoriju (poznaje materijalnost fotografije), a potom postaje jedna od prvih njemačkih fotoreporterki. Radila je u nekoliko dnevnih novina, tjednika i magazina, čije su naklade znale dosezati i do tristo tisuća primjeraka: tamo je svojim fotografijama stekla zavidnu reputaciju, tamo je ostala čitav svoj profesionalni život, do umirovljenja 2014., tamo živi i danas. Došlo je vrijeme da je otkrije, a potom i valorizira, i hrvatska fotografska scena. Tim više što je dio svojih radova donirala Muzeju grada Koprivnice, odakle je rodom. I predgovor izložbi piše Marijan Špoljar koji je inače ravnatelj Muzeja grada Koprivnice.
Mogućnosti koje joj je pružalo dnevno novinarstvo rado je prigrlila, radila je baš sve teme, iako je preferirala reportaže, imala je i osjećaj za sugovornika, nitko je nije odbio za fotografiranje.
U Galeriji Lang izložene su one fotografije koje su nastale na zadacima Smiljke Pavlović, za dnevne i tjedne novine, no i one koje su nastale usput, u svakodnevici, govore o fotoreporterskom smislu za zapažanje detalja te nužno potrebnoj brzini reakcije. Na samo izložbu tako poziva vrlo duhovita fotografija na kojoj su pohabana prazna niska dječja kolica kakva po svojoj prilici nisu bila u upotrebi već ni sedamdesetih, no lancem zavezana za stup kako ih netko ne bi otuđio. Pa, potom golemi bager u napola razrušenoj crkvi: vozač bagera gleda prema raspelu, koje se nalazi u središtu kompozicije, pa postariji bračni par koji gleda prema jednom od češćih uličnih natpisa koji su se pojavljivali u to vrijeme, djeca koja se igraju na ulici koji su joj česti motivi...
Treba napomenuti da, iako je ponekad radila i fotografije u boji, preferira crno-bijele, mekoću i istodobnu oštrinu koje one pružaju. U svakom slučaju, riječ je o spoju umjetničkog i reportažnog senzibiliteta.