Slikar Eugen Varzić među zanimljivijim je domaćim predstavnicima hiperrealizma, iako će sam reći kako su njegovi posljednji radovi suprotni ovom pravcu.
Stvara u Kukcima, mjestašcu pokraj Poreča, a šira ga je javnost zapazila nakon što je na Bijenalu slikarstva u HDLU izložio portret “Nedjelja” koji je prikazivao 97-godišnju bake njegove supruge. U Muzeju Đakovštine otvorena je izložba ovog umjetnika na koju poziva njegov autoportret, rad “War in My Head”. Izložbu koju je nazvao “Ludus” potom ćemo vidjeti u Galeriji Laval Nugent u Zagrebu, u Šibeniku u Galeriji svetog Krševana te na još nekoliko lokacija. Kustosica je Sonja Švec Španjol.
Eugen Varzić diplomirao je slikarstvo na Akademiji primijenjene umjetnosti u Rijeci, usavršavao se u Madridu i Parizu. Na konferenciji TEDx Pula održao je govor “Umjetnost kao disanje” i to je, kaže, i u temelju njegova umjetničkog razmišljanja. Za njega je umjetnost, naprosto, nužnost.
Život u Kukcima
Razgovor počinjemo sa samim počecima njegova stvaralaštva. Kao dijete borio se s disleksijom, pa mu je slikarstvo bilo potreban odmak od svakodnevice: “Slikarstvo mi je u početku bilo izgovor da ne moram učiti matematiku ili pravilno pisanje. Nešto čime bih pokušao zadiviti svoju okolinu i dobiti potrebnu pažnju. Kao dijete samo sam želio biti dalje od tih sustava jer ništa nisam shvaćao na ‘pravilan’ način, jedinu sam slobodu osjetio kada bih slikao.
Upravo zbog nametanja sustava i njegovih ograničenja, danas nisam član strukovnih udruga niti zajednica. U slikanju sam našao mir, osjećaj slobode, lakšu komunikaciju, tu pripadam samome sebi bez šefova i bez radnog vremena. Bavljenje umjetnošću je preuzelo sav moj život i u konačnici moj mi je hendikep pomogao držati kurs”, kaže i pojašnjava da je kasnije naučio kanalizirati i živjeti s disleksijom, te nastavlja: “To mi je pomoglo kod shvaćanja identičnog problema koji ima i moj sin. Taj osjećaj mira kad stvaram nije nestao.”
Potreban mir nalazi u Istri, u Kukcima, naselju uz Poreč, gdje mu je i atelje. Rodom je, pak, iz Slavonije: “Rođen sam u Đakovu, kad mi je bilo sedam godina selimo se u Slavonski Brod, za koji volim reći da me je oblikovao. Iz Broda sam otišao u Rijeku na studij i nakon toga preselio se kraj Poreča. Živim u prigradskom naselju Kukci, gdje su mi i obiteljska kuća i atelje. No, uvijek su me, zapravo, zbunjivale te teritorijalne definiranosti.”
Nakon što je završio Akademiju, neko je vrijeme živio u Parizu te u Madridu. Španjolski mu je grad puno bolje odgovarao, nastavlja: “U Parizu sam se tražio, živio bohemskim stilom koji mi je stran i zapravo sam u ovom gradu shvatio kako ne bi trebalo biti, a jest. Madrid je, pak, bio doslovno obraćenje. Nakon što sam prije četiri godine u Vicenzi uživo vidio slike Antonija López Garcíje, počeo sam ostvarivati kontakte sa španjolskom likovnom scenom i otkrio izuzetne autore, radionice, galerije i projekte.
Moj interes me doveo i do Eloya Moralesa, po mojem mišljenju jednog od ponajboljih svjetskih slikara srednje generacije, kod kojeg sam boravio u više navrata. Nakon toga sam sudjelovao na Figurativas prije dvije godine u Barceloni gdje se okupljaju slikari figuracije iz cijeloga svijeta, a koji organizira Museu Europeu d’Art Modern”, kaže. Pozvali su ga, potom, i u Zaragozu, te na još nekoliko međunarodnih izložbi u Španjolskoj.
Klaustrofobija
U ovoj se zemlji, dakle, povezao sa scenom preko hiperrealizma. Zašto ovaj medij? “Možda je hiperrealizam kao likovni izraz bio najbliži mojoj ideji da napravim nešto drukčije, nešto što drugi ne mogu. Da si zadam teške zadatke. Kratko sam vrijeme bio više fokusiran na tehniku, na procese. Na novijim sam slikama fokusiran na ono iza, psihološke, moralne i etičke vrijednosti, na unutarnje borbe. Na tim slikama možemo vidjeti individualni rukopis, trag kista i čovjeka. Dogodi se i slučajnost, neurednost, vidi se proces. I već tu se odvajam od termina hiperrealizam u kojemu dominira tehnika i motivi su drukčiji. Hiperrealizam mi, zapravo, zvuči sterilno, hladno, tehnički. Dakle, dijametralno suprotno onom što trenutačno radim.”
Na njegovu najnoviju izložbu u Muzeju Đakovštine poziva slika vrlo dramatične prirode, “War in My Head”. Kako je nastala? “Riječ je o autoportretu. ‘War in my head’ je, zapravo, izraz mog sukoba s današnjicom. U klaustrofobičnom prostoru platna gledam sumanuto, lica osvijetljenog ekranom, monitorom, svjetlošću koja unatoč svim čudima koja su se dogodila na polju slikarstva, još uvijek sve podređuje sebi unutar slike. To svjetlo proizlazi iz sfere koja je preuzela naše živote, virtualne sfere, gdje smo svi smo zajedno sami, svjetlećih lica.
Slika je moje intimno promišljanje o promjenama koje će nam nametnuti novo vrijeme, a u isto vrijeme propitivanje je o vrijednostima za koje se borimo i koje u skoroj budućnosti neće imati smisla kada se spojimo online i postanemo strogo kontrolirana bića. Hoće li tada biti ratova u našim glavama? Što će biti s nama nakon što zaživi projekt Neuralink, koji je pokrenuo Elon Musk? Slika je nastala u sklopu ciklusa ‘Different kinds of love (Cunt)’, koji mi dozvoljava vrlo široke interpretacije”.
Portret za selfie
Jedan od upečatljivijih njegovih radova je portret voditelja Galerije Kranjčar i modela, Josipa Joška Tešije. Naš sugovornik pojašnjava kako je nastao: “Zahvaljujući društvenim mrežama. Naime, na Facebooku sam našao fotografiju koju je snimio Mario Nokaj i pitao sam Joška ima li išta protiv da ga naslikam po tom predlošku. Nije imao ništa protiv, odmah se složio. Nismo se u tom trenutku niti poznavali. Joško je teatralan, kao model zahvalan. Ta je slika iz moje faze kada sam slikao nepoznate osobe.
Puno je lakše slikati nekoga nepoznatog, bez imperativa je, bez tereta. Trebalo mi je pet tjedana laganog rada da dovršim ovu sliku koja je bila dosta zapažena, i možda je jedan od mojih radova koji je najviše puta bio pozadina za selfie. S Joškom sam sada prijatelj, i moram reći da je predivna osoba i da mi je nesebično pomogao. Bio mi je model na još dvije slike, a na jednoj još radim.” Ipak, ključna je slika njegova stvaralaštva, smatra ovaj umjetnik “Nedjelja”. Kako kaže:
“Izlagana je na Bijenalu i Trijenalu slikarstva. Sliku prati tekst iz moje knjige “Sve su ti slike OK”. Za nju sam izradio desetine skica, birao trenutak u kojem će se svjetlo s jedinog prozora u malenoj kuhinji na pravi način razliti po skoro stotinu godina starom licu i rukama. Svjetla je bilo malo, kao i vremena. Ona je, nažalost, u međuvremenu preminula.”
Osim portreta, često su na njegovim slikama prikazi šume, za što ima vrlo osobne razloge: “Zapravo me još od ranog djetinjstva drži jeza oko šuma. Taj strah ukorijenio se, potom, kasnije, od trenutka kada sam bio na ratištu devedesetih godina. Valjda je to što slikam te šume neki moj način da ih upoznam i lakše se borim s njima i sa svojim strahovima.