Kao fotograf radio je na nekoliko s pravom zapaženih modnih kampanja, za modele Ivane Janjić i Saše Hortige, svoje generacijske kolege, no rad Denisa Butorca zapazila sam, zapravo, prvi put kada je izložio seriju fotografija “Homesick”. Ta je serija ispripovijedala priču o mladom umjetniku koji se, odrastajući u Slavoniji, nije mogao nositi s kolinjem i prizorima koje kolinje nosi sa sobom, iako se to od njega, kao najstarijeg muškog djeteta u obitelji s četvero muške djece, očekivalo. Zbog toga je često nailazio na nerazumijevanje i uvrede.
Na fotografijama serije “Homesick”, podsjetimo, aranžirane su snimke ubijenih, obješenih životinja, iznutrica po kojima lete muhe, kostura glava, krvavih krpa, očerupanih kokoši s nizom kokošjih nogu uokolo... Umjetnik je seriju napravio revoltiran tim uvriježenim mnijenjem da se sposobnost da se ubije životinja može biti protumačena i kao potvrda muškosti, te je ovim fotografijama nastojao prevladati strah i gađenje te je, no u ulozi pasivnog promatrača, prvi put nakon dugo vremena prisustvovao činu klanja. Nakon toga, njegovim riječima: “aranžirao sam posljedice tog rituala muškosti kako bih konzervirao neugodne uspomene i kreirao nove, ali ujedno uspostavio i novi model povezivanja s obitelji i sredinom u kojoj sam odrastao”.
Nova serija Denisa Butorca, “Poslanica”, izložena u Galeriji f8 Akademije dramske umjetnosti, direktno se nadovezuje na ovaj, prethodni njegov rad, i potvrđuje njegov status jedne od najvećih fotografskih nada mlađe generacije. Za ovaj je rad, za njegov koncept, inače, dobio i nagradu Marina Viculin koju mu je dodijelio međunarodni žiri ove nagrade, a koju je inicirao festival Organ Vida. Riječ je ujedno o njegovom diplomskom radu. Studenti koji diplomiraju na ADU i inače često tematiziraju vlastite priče iz prošlosti koje su ih formirale. Odnosno, profesori koji tamo predaju, a riječ je o nekima od naših najboljih fotografa, potiču studente na osoban pristup fotografiji, Glorija Lizde interpretirala je odrastanje uz oca koji ima shizofreniju, Davor Konjikušić obiteljsku tragediju...
Poslanica je, objasnit će nam sam fotograf, nastala od latinske riječi epistola ili epistula, što znači poruka, pismo, i povezuje se primarno s tekstom religioznog sadržaja. No, u svojoj se definiciji, nastavlja, tumači i kao javno otvoreno pismo jednoj osobi. Ta je osoba, kojoj se obraća u ovom slučaju Butorac, njegov otac. Tema se nastavlja na fotografovo osjećanje nepripadnosti iz prethodnog ciklusa, jer se, dakle, nije uklapao u uvriježeno poimanje muškosti kakvo je postojalo, tijekom njegova odrastanja, u Slavoniji, i u njegovoj obitelji.
Jedan je od najupečatljivijih radova u tom kontekstu na izložbi umjetnikov autoportret, na kojemu snima samo svoju glavu, no glavu ne vidimo jer je preko nje izvezao tradicionalan vez. Gledao je, dok je bio mali, baku kako veze, bilo mu je to zanimljivo, no odgovarali su mu kako je to “ženski posao” (na izložbi je i fotografija umjetnika iz mladosti kako drži Barbiku).
Izložba je na dva kata. Na istom katu na kojemu je ova fotografija preko koje je izvezao goblen, fotografije su čahura metaka. Snimio ih je u obiteljskoj kući, gdje se te čahure čuvaju, kao ratna, muška obilježja, sjećanja. S tim relikvijama umjetnik, rođen 1992. godine, nikada se nije uspio povezati, identificirati. Autoportret s goblenom i snimke čahura u postavu su, jedni naspram drugih, kao suprotnosti.
Više je autoportreta. Na nekim fotografijama, pak, vidimo umjetnika s nekoliko tetovaža, na jednoj od tetovaža piše “Ponosni smo na tebe”. Butorac je istetovirao riječi svojeg oca koje je ovaj upisao na knjigu utisaka, na njegovoj prethodnoj izložbi, i to također snima. Fotografira se, potom, u intimnom trenutku plača, u trenutku kada odlučuje napraviti irokezu, pa kad stavlja pirsing...
Na jednoj od fotografija, baroknog, slikarskog, ugođaja, sebe portretira u bijelim gaćama, u pozi mučenika, ikonografski podsjeća na Svetog Sebastijana, najpoznatijeg kroz interpretaciju talijanskog umjetnika Andree Mantegne. Sebe Butorac simbolički želi, naime, prikazati kao mučenika koji se, u njegovom slučaju, oslobodio rigidnosti obiteljskih i društvenih konvencija koje su ga pratile.
Predgovor piše Leopold Rupnik, a izložba je otvorena do 23. studenog.