Najnovijom izložbom “Palmižanskih paunova” Ljubice Dragojević Buble ukazuje na svoje velike poetske, ali i nikada ugašene modelacijske moći i sposobnosti.
Premda sklona trošnim materijalima, ova se učenica Branka Ružića može uhvatiti u koštac s najtvrđim i najotpornijim materijalima, kao i s najvećim i teškim oblicima i temama. Stoga je u početku svojega kiparskoga puta svoje velike kiparske moći (80-ih prošloga stoljeća) posvetila sudbinama velikih žena u svjetskoj povijesti. Riječ je bila o velikim nedeskriptivnim masama koje izražavaju elementarnu snagu oblika, pune stanovite zgusnute romaničke i ružićevske jednostavnosti. A potičući tako probleme rodne nejednakosti, slijedeći na stanoviti način pitanja poput “može li žena u muzej a da nije gola”? (V. Delimar), apostrofirala je i duhovitu tvrdnju da se “iza uspješne žene krije rastava braka” (M. Gotovac).
Kušnja i opasnost
Premda je borba protiv patrijarhalno usidrene rodne konstelacije mogla biti stvaralački i modelacijski trajniji poriv, na tom putu Ljubica nije ustrajala. To je za nju ipak u stvaralačkom smislu bio uzak okvir, pitanje više stanovita društvenog aktivizma, a manje modelacijskih i kiparskih zadaća koje nije imala nakanu napustiti. A u seriju Bogorodica u obojenom gipsu upliće floralne i slikovite detalje, evocira i gotovo adorira čuvenoj “Bogorodici u ružičnjaku” velikoga kasnogotičkoga meštra Blaža Jurja Trogiranina.
A koristeći i slikarske i kiparske materijale, radeći u nestalnim materijalima, život je stvorenih bića svakim pomicanjem ili premještanjem djela dolazio u ozbiljnu kušnju, da ne kažemo smrtnu opasnost. Ipak, bilo kako bilo, njezine koze, mačke, stabla, životinjska krda, brodovi i vrtovi znali su dobro (kao i učiteljevi, Ružićevi likovi) da nema ništa u dubini čega ne bi bilo na površini.
Znajući da je subjektivni, autobiografski prostor važniji od stilskih ili aktualnih znakova vremena, mogla je, poradi smrtnosti materijala (drvo, gips, kudjelja, žica, boja, papir, ljepilo, granje…) sve stvorene oblike prepustiti prirodnim procesima propasti i truljenja, te se tako i smatrati potomkom obitelji iz tzv. druge skulpture“ (kasnih 70-ih i ranih 80-ih prošloga stoljeća). Jer ono što je sebičnost umjetnika njoj je altruizam: darovati važnije je od čuvati. Uostalom, čuvati i nije imala gdje. Ona ili poklanja ili prepušta svoja djela njihovoj sudbini.
“Palmižanski paunovi” su novi “izgovor” za vedre, cvjetne, svijetle i optimistične skulpture. Nimalo slučajno, paun je odabran kao plemenita ali nadasve slikovita i raskošna slika svijeta. Izloženi na terasi “Palmižana”, nastavljaju, uz radno poštenje, širiti prostor očaranosti svijetom. S tim je osobinama svojih djela ojačala već naglašeniju lirsku, ali i “žensku crtu” cjelokupne, možemo slobodno reći, ove neobične i veličanstvene zbirke Dagmar Meneghello.
Lišeno oholosti
Živeći u procjepu između želje da se stvaralački ostvari i da u svojem životu posloži stvari, lomeći se između svojih svakodnevnih zadaća i jake umjetničke volje, novom izložbom Paunova ostvarila je ciklus pun vedrih autobiografskih znakova lišenih umjetničke oholosti. A kako joj je trošno i nestalno bilo važnije nego trajno, njezina se uloga u hrvatskom suvremenom kiparstvu mora ponekada ocrtati riječima, a ne samim izložbenim pokazivanjima. Jer to je djelo odmaknuto u sjenu vlastitoga života. Ono je autobiografsko u najboljem smislu riječi.