PRIJEPORI

OTKAD NE MOGU SPOMENIKE RADITI SAMOSTALNO, TINJA NEZADOVOLJSTVO KIPARA Istina je i stara i nova: prostor je važan koliko i kip

    AUTOR:
    • Ive Šimat Banov

  • OBJAVLJENO:
  • 04.06.2018. u 12:44

Arhitekti su suptilno i nježno proširili svoj utjecaj tako da kipara nema, ili ne mora biti u Ocjenjivačkom sudu niti mogu sami bez spomenuta skrbnika pristupiti natječaju

 

Za sve zlo na svijetu krivi su generali i arhitekti - kaže E. Degas. Ta bi se Degasova tvrdnja mogla iznovice oživjeti i u današnjem prostoru svakovrsne gradnje i građevina, uređenja, preuređenja, “vizija” i projekata, ali i u prostoru tolikih spomenika ili natječaja za spomenike.

Što se tiče ovog drugoga, poučeni karikaturalnim primjercima spomeničke vrste, posebice grotesknih pohvala Prvome predsjedniku, kipari su izgleda stavljeni pod svojevrsno skrbništvo arhitekata. Kao, oni su puno bolji. Naime, arhitekti su suptilno i nježno proširili svoj utjecaj tako da kipara nema, ili bolje rečeno ne mora biti u Ocjenjivačkom sudu niti mogu sami bez spomenuta skrbnika pristupiti natječaju. Stoga i “pripetavanja” oko prevlasti na ovome polju duha, ali i kolača, započeto je od natječaja za rješenje Spomen-obilježja stradalih u Domovinskom ratu u Krapini koje je diglo kipare “na noge”. Problem koji se ustobočio, nije doduše, od jučer. I Natječaj za Spomenik Domovini ili noviji Spomenik žrtvama holokausta, po mišljenju kipara, primjeri su nove neprirodne prakse omalovažavanja i potiskivanja kipara koja govore o tihome i puzajućemu isključivanja kipara iz natječajnih takmičenja (ukoliko se na njemu ne podrazumijeva i arhitekt).

aktivni element No, niti arhitekti nisu zadovoljni. Njihove glasne žalopojke razdiru srce. One govore da se “zakonom favorizira građevinski sektor”, da ih se “sve manje pita za mišljenje” te da “sve više smetaju”. To je, eto istina i arhitekata kojima su postojanje javnih natječaja, ukoliko uopće i postoje, jer se prostori uređuju bez natječaja koje gradska uprava ignora i preskače - “čiste floskule”. Bilo kako bilo, istisnuti od građevinara i “netransparentnosti”, istisnuti počinju istiskivati druge, tj. kipare, pa i s pozivnicom na javnu tribinu kojoj je zaglavlju groteskni spomenik Prvom predsjedniku, jednog od onih brojnih spomeničkih šaljivdžija koji svoje karikature zovi spomenikom Domovini ili Prvome predsjedniku. Kao, evo kipari što vi to radite i što nas je snašlo. I sve je to, sa spomenikom i oko njega, jako zabrinulo arhitekte. Ne preostaje drugo “osvetoljubivim” kiparima nego da u zaglavlje neke svoje prigode stave “preuređenja”, uništenja intimnih dijelova grada i prostora i tragova ljudske nazočnosti u njemu. Mogu staviti i neku zgradurinu podignutu bez veze (dakako, “s vezom”) u kojoj se izgubiš ne nalazeći izlaz, itd. Zazivajući jasnost i zagovarajući “pravila struke” meni se čini da je prema “pravilima struke” uništen Cvjetni, Kvaternikov, kao što je dobro načet i ranjen Britanski trg u Zagrebu. Pitanje je; gdje su tada bili arhitekti? Jesu li kipari krivi za Cvjetni, Kvaternikov ili Britanski trg i za sve uništene prostore koji su nosili sediment ljudskoga postojanja?

Premda su moje simpatije u ovoj stvari na strani kipa i kiparstva, jer nitko ne može zamijeniti njihovu ulogu, ipak bih kazao da je poimati spomenik kao puko tijelo u nekom prostoru pitanje i odgovor prošlosti. To je logika XIX stoljeća i mentalnog sklopa suvremenika koji nisu suvremeni. Ali bit će uvijek potrebe za kipom i likom, uzmimo nekog velikog i značajnog čovjeka koji je, jednostavno govoreći, zadužio neku sredinu i koji je učinio više od drugih ljudi. I pritom nema napete i pretenciozne čežnje za umjetnošću i estetikom. To može biti korektan pismeni rad kakvih je sva sila u Londonu, Berlinu ili Pragu. Nema umjetnosti, pa što? Ali to je normalna i prirodna zadaća bez ikakve napete pretencioznosti, motivirana, odmjerena i proporcionirana u gabaritima određene tipologije, prostora i posvete. Ali isto tako, zar je kipar toliko prostorno nepismen da ne bi i sam uvidio nemogućnost ili svađu oblika s prostorom ili bio toliko slijep i samoljubiv da ne bi težio njihovoj slozi?

Istina je u tom smislu i stara i nova: prostor je važan koliko i kip. On je aktivni, a ne pasivni element cjeline koji određuje skulpturu koliko i skulptura njega. Ako je danas riječ o složenijoj stvari pa stoga i o novoj - kako to danas vole reći - spomeničkoj paradigmi; odnosno o novom načinu promišljanja spomenika, ili spomeničke cjeline, nužno bi bilo malo više uvažavanja i suradnje. Kako je suradnja teška riječ u Hrvatskoj i kako danas ona više nego ikada ima poteškoće, tako i između kipa i prostora i među onima koji promišljaju o tome postoje ljute svađe, ili blaže i eufemistički rečeno - neskladi. A integrativni, kompleksniji zahtjevi suglasja zahtijevaju stoga barem neko “sporazumijevanje”, ili barem razgovor, kojega je sve manje.

 

kriza stručnosti Dakle i ovaj nazovi sukob kipara i arhitekata u Hrvatskoj je “prirodan” jer po starome običaju ovdje se ne uključuje, nego isključuje. I onda se sjetim davnih Zagrebačkih salona i sekcije Prijedlog koji je iznjedrio toliko dobrih rješenja u skladu sa svojim naslovom, a koja su uključivala urbaniste, arhitekte, kipare i druge stručnjake. I sjetim se toliko nerealiziranih ili posve malo realiziranih, a toliko istodobno sjajnih primjera i prijedloga, koji bi, da su ostvareni, osigurali ovome gradu i izvan svojih poslovičnih muzejskih i galerijskih zbirki, lijepi glas. Uzmimo samo da je realizirano Kožarićevo Nazovi me kako hoćeš - gigantsko tijelo nadvito nad Vukovarskom i Savskom ulicom, ili neki od prijedloga Ratka Petrića. I onda se naposljetku i sjetim toliko divnih primjera suradnje arhitekata i kipara u prošlosti (Viktor Kovačić - Frangeš Mihanović, Raoul Goldoni - Igor Emili, Dinko Kovačić - Vasko Lipovac, itd.).

A kako su riječi stručnost i suradnja u trajno velikoj krizi, skeptičan sam prema i ovim dilemama tko je sve zvan ili ne-zvan rješavati pitanje spomenika i prostora. Ako sam i protivan razmišljanjima koja statički shvaćaju odnos skulpture i prostora - prostora kao pukoga mjesta na koje će kipar “istresti” svoje rješenje, jednako tako, protivan sam i onima koji preuzimajući sve na sebe stvaraju nerazumljive “plodove” kojima trebaju, jer su lišeni i osobnosti, vitalizma i empatijske sposobnosti, učeniji tumači i prijevodi na svakodnevni jezik. U sadržaju i cilju, a ne u promišljanju, nije velika razlika između blentavo naivnoga i grotesknoga pridragskog spomenika Prvom predsjedniku i Spomenka u Dubrovniku kojemu treba učeni tumač da objasni ono čega nema, ili se ne vidi.

rašireni polusvijet Stoga, ako je iza nas vrijeme naglašene važnosti kipara koji je pozivao nekoga arhitekta za pomoć, nije niti vrijeme za one esperantiste koji stvaraju nerazumljivo i nekomunikativno biće koje ranjava zbilju i koji podrazumijeva semiotičara ili upućenijih vodiča da govori i podučava o značenju znaka, kocke, stupa, obeliska, trokuta… Jer kada sve dajete u ruke koje nisu kiparske, dobijete umiveni higijenski rad, čistoću lišenu doduše narativnih preludiranja, dobijete volat, nadvožnjake i stupove, često sterilnu čistoću i ledenicu oblika, stilizaciju koja je često nekomunikativnost i nerazumljivost, ponekada i srozana na ekskluzivističku delikatesu i pretencioznost. Dobijete i eksperimente s formom po cijenu sadržaja oslonjenu na loše shvaćenu modernističku baštinu, odnosno njezinu askezu i čistoću.

Ipak, ne držeći ničiju stranu (premda sam sve rjeđe sretan s rješenjima i kipara i arhitekata), treba priznati da su arhitekti svojim spomeničkim rješenjima odigrali jednu pohvalnu ulogu; bivajući kakvom-takvom protutežom spomenicima s prijelaza sa XXI u XIX stoljeće - najprije onoga retardiranoga realizma, a potom i ovoga retardiranoga bez-realizma poplavama pukih licitara, amblema i simbola “oslobođena” i minimalne natruhe zanata. Ponekada je u njihovim rješenjima i hvalevrijedno demitologiziranje “autorstva”, rukopisa, stila, pa i svojevrsni autorski bijeg iz djela. Ono što često nedostaje (što ima primjerice Spomenik vatrogascima) tim rješenjima, to je osjetilni i empatijski potencijal. Uz opću modernističku mitologiju jednostavnosti i čistoće, što je dobro, tu je stanoviti više lažni nego stvarni višak intelekta u odnosu na osjetilne, imaginativne pa i poetske mogućnosti rješenja, što je loše.

A što se tiče ovih prijepora tko je zvan i nezvan, problem je, recimo to tako, u već opjevanoj atavističkoj netrpeljivosti, međusobnom antagoniziranju, istiskivanjima, ignoriranjima i testiranju vlastite moći. To je istiskivanje zaklonjeno brigom za proceduru, za natječaje, i vapajima za odgovornošću itd. A zapravo, između ovih nepomirljivih stajališta koja uznemiruju strukovne i “cehovske” kule, od kojih su neke od čiste bjelokosti, pojavio se puno zloćudniji i široko rašireni umjetnički i kiparski i arhitektonski polusvijet potpomognut mentorstvom političkih moćnika. Što s njihovim rabotama koji se mogu tipološki nazvati groteskom, a po raširenosti i epidemijom? Stoga je moguć i svaki i svakakav kip i kiparstvo, ali i prostori puni komemorativnih ledenica ili uništenih prošlosti i sadašnjosti, moguća je svaka zgradurina bez veze sa životom.

Trebamo se već jednom ostaviti revolucionarnih ideja i provincijski napetoga traženja “novoga”. Tražiti uvijek “novo” znači “biti uvijek emigrant” (Kosta A. Radovani). I savjet UAH da bi “ideja spomenika trebala biti interpretirana metodama i medijima suvremene umjetničke produkcije” ne nosi, osim lijepe vanjštine i općenitosti, neko svjetlo spoznaje. I što znači preporuka da se treba “nadići okvire tradicionalnoga promišljanja spomenika kao (umjetničkog) objekta u formi skulpture, reljefa ili arhitektonskog sklopa čija je temeljna uloga medijacija fiksiranih vrijednosnih sudova o povijesnim ličnostima idejama i događajima.” Svašta. Je li to uvijek strah da će netko nekoga proglasiti zaostalim? Teško je tu isposlovati ma i najmalešniju korist.

Izdvajamo