Gotovo četiri metra visoka brončana Vrata raja stajala su naslonjena na vanjske zidove zgrade zagrebačke Ljevaonice umjetnina Ujević, formom nalik na Mojsijeve ploče zapovijedi. Vrata za katedralu u Požegi, Sv. Terezije Avilske, djelo su naše najveće kiparice Marije Ujević Galetović i njihova je izrada sada u završnoj fazi. Visine su 3, 60 metara i širine dva metra.
Iako su golema, zapravo su nježna slika u brušenoj bronci.
- Dođite vidjeti moje najbolje djelo - pozvala nas je Marija Ujević, uz još dvadesetak prijatelja i kolega, na okupljanje u Ljevaonici koje je održano ovih dana.
Naklon Vratima raja
Kad te riječi izgovori autorica najboljih zagrebačkih spomenika - Augustu Šenoi, Miroslavu Krleži, Antunu Gustavu Matošu, ali i spomenika Frani Petriću u Cresu, kao i Trkača na Savskom nasipu, Žene Mačke u Laubi, onda se trenutak susreta s njenim novim djelom s nestrpljenjem iščekuje. I konačno – Vrata raja, i na njima mnoštvo figura koje predstavljaju duše, stabala, valove i ptice. Na “slici” valovi prvo nose čovjeka (jer on je iz vode), pa potom vjetar duše nosi prema nebu gdje ih čekaju ptice koje ih vode još više, u svemir, kosmos. Gledajući detalje reljefa, svi smo se taj dan ustvari naklonili pred Vratima raja.
Njihova je izrada, kaže nam autorica, podsjećala na zlatarski rad - s puno detalja i finom obradom. Djelo privlači energijom, krasno je, ali istovremeno je ljepote koja ne podilazi. I kojem se u mislima vraćate.
No zašto ih sama kiparica smatra svojim najboljim radom, pitamo je.
- Od romanike se uvijek rade kasetirana vrata, s jakim okvirom, pa djelomičnim okvirom, više je oblika do samog reljefa. No ja nisam mogla tako, bilo bi dosadno, pomislila sam: Idem probati čitavu plohu riješiti, da nema više tih profila reljefima, da je jedna kompozicija. I tako je nastala kompozicija za koju mi se čini da je drukčija, pomak u razmišljanju, jer inače je sve isto...Kod umjetnosti nije važno što radiš, teme su iste, ali način na koji se radi djelo mijenja se - kaže Marija Ujević Galetović.
Tehnički gledano, autorica je prvo napravila crtež, u crtežu je riješila “problem” i, kako kaže, u jednom trenu shvatila da je gotovo. Slijedi izvedba djela, za koju kaže da je “malo mučna”.
- Penjati se po štengama, pada ti glina po nosu, ruke se osuše, to je fizički posao. Naznačivanje glavne mase i volumena, tad sam negdje primijetila da su mi svi nokti otišli... I onda dio u ležećem položaju, izrada reljefa, u kojem se prati crtež bočno. Oblikovanje bronce, i u zadnjoj fazi brušenje s radnicima, kad stojim nad njima kao kvočka - opisuje.
Faza patiniranja
Vrata raja su plitak reljef jer je, kaže, željela dobiti bogatstvo prostora i zato je išla “nisko”. Uz kraće je stanke nastao u godinu dana. No tada mi Marija Ujević Galetović spominje Ghilbertijeva Rajska vrata u Firenzi koja su se radila 22 godine. Naime, njezin je općenito stav da za dobra dijela treba vrijeme.
Početak procesa stvaranja opisuje kao period koji je uvijek kaotičan.
- Kada se puno radi, to je kaos, i onda kao da Bog kaže: “Vidi onu budalu koja radi, idem malo pomoći”, i u jednom se trenutku pojave rješenja i nađeš se pred kozmosom koji je mir, koji stvara red - govori Marija Ujević.
U zadnjoj fazi izrade sada je u Ljevaonici na redu patiniranje prozirnom zelenom. Vrata neće ostati u boji bronce jer bi takva s vremenom pocrnila. U tome je i bio jedan od razloga zašto je prijatelje pozvala da se okupe u Ljevaonici - da ih vide baš takva zlatna.
- Napravila sam ih za sebe, da mi sačuvaju neko dobro mjesto gore - kaže Marija Ujević, uvijek ruku pod ruku sa svojim britkim humorom.
Kolege i prijatelji prvi vidjeli ‘Vrata’
U Ljevaonicu umjetnina Ujević stiglo je 20-ak prijetelja i kolega Marije Ujević, kako bi vidjeli Vrata raja prije patiniranja i odlaska u Požegu gdje će se postaviti na ulazu u požešku katedralu. Tako su se okupili vlasnik ljevaonice Damir Ujević, kiparičina sestra Helena Ujević, Petar Barišić, Borna Zane, Zorka Zane, Željko Žutelija, Vesna Kusin, Miljenko Jergović, Vlaho Bogišić, predsjednik HAZU Zvonko Kusić...