KIPAR U LAUBI

PATRICIA KIŠ O IZLOŽBI HRVOJA URUMOVIĆA Duhovita strana umjetnika s dva posve različita lica, šteta što češće ne izlaže

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 18.09.2018. u 15:54

Bruno Konjević / CROPIX

 

Ponekad mi se čini da postoje dva kipara pod imenom Hrvoje Urumović, prvi koji izlaže duhovite skulpture koristeći popartistički jezik, a koje precizno izražavaju apsurde suvremenog društva, i drugi koji predlaže javnu spomeničku plastiku Franji Tuđmanu ili Ivanu Pavlu II., zajedno s retorikom kakva prati takve spomenike.

Izložba “prvog” Hrvoja Urumovića može se pogledati u zagrebačkoj Laubi do 29. rujna pod nazivom “Kad dječak odraste”. Urumović je tehnički vrlo spretan kipar koji svoje skulpture, bilo veće, bilo one manjih dimenzija, no figurativne, oblikuje u materijalu stakloplastike. On je i vrlo duhovit, ponekad i ciničan autor. No, dovoljno je vješt umjetnik koji neće dozvoliti da to raspoloženje sve preuzme.

Dimenzijama izložbom dominira skulptura čovjeka u gotovo prirodnoj veličini koji sjedi ugodno naslonjen na pravoj fotelji, dakle, riječ je o ready-madeu. Naziv je skulpture “Čovjek koji je previše znao ili o postanku vrsta”, a taj čovjek koji previše zna, zagledan zamišljeno u daljinu, čini se kakav ugledan kritičar, ima odijelo, ružičastu leptir-mašnu i - stopala životinje. Ta stopala, taj moment neočekivanog, daje skulpturi dodatnu dimenziju, iako u ovakvim radovima treba paziti na dozu prvoloptaškog humora: koji je, srećom, u ovom slučaju izbjegnut.

 

Naziv izložbe “Kad dječak odraste” referira se na znamenitu skulpturu Antuna Augustinčića, kipara poslije nepravedno portretirana isključivo kao Titova portretista, a riječ je o skulpturi dječaka koji piša, koja se nalazi na Svačićevu trgu, i jedna je od najprepoznatljivijih zagrebačkih javnih skulptura. Dječak koji piša, dakle, vječni je dječak, a Urumović zamišlja kakav bi bio da je odrastao, i da je službeno lice (iako, doduše u Urumovićevoj interpretaciji nismo baš sto posto sigurni što taj čovjek radi).

Posebnu skupinu čine tri skulpture, zajednički im je nazivnik “Na kupanju sa ženom i njezinom sestrom ili Ralje 2”, i ta je skupina skulptura ujedno najduhovitiji dio izložbe, a inače se mogla pogledati ljetos, u srpnju, u Umagu, u MMC Galeriji grada. Tri su skulpture napravljene “napola” i postavljene tako da se čini kako izviru ili poniru u pod galerijskog prostora, galerijski pod zapravo predstavlja more. Vidimo lica postarije, pomalo ogorčene gospođe s kapom za kupanje, ružičastom mašnom, sličnom onoj kao u kritičara, i s pomalo rezigniranim izrazom lica, izduženo lice plivača portretiranog dok nešto uzvikuje te kupaće gaće, noge i donji dio trupa žene koja roni pod vodom, odnosno zaranja u galerijski prostor, lice joj ne vidimo. Na izložbi su skulpture pod nazivom “Lica nacije”.

 

I one se, poredane u nizu na zidu jedna uz drugu, referiraju na povijesnu skulpturu, ovaj put lica suvremenika koja je veliki Juraj Dalmatinac zabilježio na šibenskoj katedrali. U Urumovićevoj su jasnoj poruci ljudi u političkom sustavu danas pretvoreni u ovce koje sve slijepo slijede. OK, umjetnikov cinizam stoji u aktualnom političkom trenutku, no u društveno angažiranom radu trebalo bi i više konkretnijih trenutaka, ne samo onih općenitih.

Urumović je rođen sedamdesetih. Kada je stasao, figuracija je rijetkima bila interesantna, takav je bio trend, trebalo je čekati da dođe njegovo vrijeme. Izložba je zanimljiva i narativna i vrijedi je pogledati. Šteta što Urumović češće ne izlaže.


Prijavite se na portala Jutarnji.hr i ne propustite najnovije vijesti iz Hrvatske i svijeta

Izdvajamo