Osvrćući se na izložbu “Neka jedu kolače?” u Umjetničkom paviljonu napisala sam kako je jedna od rijetkih izložbi s konkretnom temom na domaćoj galerijskoj i muzejskoj sceni na kojoj u pravilu dominiraju rutinski odrađene retrospektive i monografske izložbe. U postavu su, nadalje, uspješno spojena imena moderne i suvremene umjetnosti, Posavec i Račić, Kučera i Bukovac... Kada su dobro postavljene, a u ovom slučaju jesu, takve izložbe nude i drukčiji pogled na umjetnička djela za koja smo mislili da o njima već sve znamo.
Upravo sam se zbog nedostatka takvih, tematskih izložbi, razveselila kad mi je stigla pozivnica za izložbu “Marjan - što jest i tu je” koju su u Galeriji Emanuel Vidović Muzeja grada Splita osmislile Nela Žižić i Branka Brekalo.
Nažalost, djelomice sam se prevarila. Tema pejzaža, doduše, čini se na prvi pogled zahtjevnijom od teme hrane, pogotovo kada je u pitanju suvremena umjetnost. No, da pejzaž ne mora nužno biti anakron pokazale su mnoge izložbe posljednjih godina, među kojima i slike s motivima planina Stipana Tadića. Drugo, od izložbe sam očekivala više angažiranosti, s obzirom na temu učestalih pokušaja eksploatacije Marjana i kontinuiranih protesta građana protiv toga.
U pozivu na izložbu, doduše, stoji da se “ukazivanjem na činjenicu da je Marjan više stoljeća omiljeni motiv brojnih slikara, književnika i glazbenika želi dati još jedan prilog osvještavanju građana Splita o vrijednostima brda i Park-šume Marjan, kao i o potrebi njihove zaštite od daljnjih devastacija svih vrsta.” Izložba, inače, ima povijesni povod, odvija se uz obilježavanje šezdesetogodišnjice donošenja odluke o devastaciji Sustipanskog groblja i posvećena je Dušku Kečkemetu i Tonču Petrasovu Maroviću, kako se navodi, “splitskim intelektualcima koji su digli glas protiv tog bezumnog čina”.
Ljubo Ivančić, “Sustipan, Čovjeku je živjeti i umrijeti!”
Izloženo je tridesetak slika od 19. stoljeća do danas s temom Marjana, a najčešća je tema ona Sustipanskog groblja. Književni i glazbeni dio obuhvaća, pak, knjižnu građu, notne zapise te multimediju. Najlošiji je, dakle, dio izložbe onaj koji se bavi suvremenom umjetnošću jer prizori zalutalih anđela arhaičnog likovnog jezika ne izgledaju kao da su naslikani u 21. stoljeću.
Povijesni je dio mnogo bolji. Kronološki, doduše, počinje slikom samoukog autora Antuna Barača, koji je zapravo potresna intimna ispovijest, nastala u prvoj polovici 19. stoljeća. Iako se u popratnom katalogu kustosi stručno bave temom Marjana u umjetnosti od 16. stoljeća, ovo je i najstariji rad na izložbi.
Kvalitetom se, pak, izdvajaju prozori kojima je bio očaran Emanuel Vidović, spomenimo sliku “Ispod Marjana” iz 1907. godine, kao i “Marjan kroz masline” Marina Tartaglie, te djela Jerolima Miše, umjetnika čiji su početak i kraj djelovanja obilježile teme upravo vezane uz Marjan. Neke su slike u međuvremenu zagubljene, kustosice podsjećaju na sliku “Pogled na Sustipan” koju je naslikao fra Vinko Draganja, prema tumačenju prvi profesionalni splitski slikar, oko 1888., no u međuvremenu joj se izgubio svaki trag.
Druge su, pak, u međuvremenu pronađene, primjer je nedavno pronađena slika na kartonu koju je Ante Katunarić naslikao 1897. s prizorom dvije grobnice okružene ogradama od kovanog željeza i čempresima. Ljubo Ivančić uvijek je izniman, ovaj put izložen je njegov rad “Sustipan, Čovjeku je živjeti i umrijeti!” iz 1980. godine. Što se tiče književnosti, obuhvaćeni su autori od Jerolima Kavanjina, koji je djelovao početkom 18. stoljeća, preko Vladimira Nazora, do Jakše Fiamenga. Po pitanju glazbe, radovi Josipa Hatzea, Jakova Gotovca, Ljube Stipišića Delmate...