Ne pamti se da je neka izložba u Splitu bila tako posjećena, a bila bi zacijelo i posjećenija da se ne plaća. Istina, nije to velik iznos, no publika je starija, zainteresirani su većinom umirovljenici, svaka im je kuna velika.
“Oće li me pustit na kartu od jučer?” upita jedan vremešni posjetitelj autora molećivo, pa i izvadi zgužvani biljet da se vidi da je sve pošteno, da ne laže i ne mulja.
“A bija bi red”, reče mu Feđa Klarić. “Najbolje ti je reć da si jučer doša pet minuti prije zatvaranja pa nisi sve stiga vidit.”
“Vidiš, to si se dobro sitija”, složi se čovjek.
Nešto kasnije na izložbi gledam fotografiju na kojoj se nekolicina gledatelja Hajdukove utakmice popela na topolu kraj Starog placa i pomislim kako stare navike sporo umiru. Onda kao i danas narod nevoljko plaća ulaznice. Da su uokolo Galerije umjetnina gušća stabla, našao bi se možda tkogod i da izložbu “Sedamdesete u Splitu” pogleda mukte, s grane kao ptica nebeska.
Najdraže godine
Feđi to ne bi bilo mrsko jer je i sam jedan takav vragolast i domišljat čovjek. Sedamdeset je prošlog ljeta napunio, ali je vitak i čvrst kao mladić. Da je potreba, časkom bi se uzverao na pelegrinku. Nikad što ga ja znam, a znam ga dulje od dva desetljeća, njemu ništa nije bilo teško. Dogodi li se štogod zanimljivo, on će smjesta podići aparat. Neće propustiti fotografirati ni pjevačicu, ni nogometaša, ni ministra, ni pisca. Ustat će od objeda i izaći na pljusak da snimi bujicu niz Marmontovu ulicu. A kad vas uslika, svaki put, bez iznimke razvije fotografiju i daruje vam je uredno obilježenu datumom na poleđini.
Otkad je počeo, prije pedesetak godina, gotovo da nema događaja u Splitu, ni javnog veselja, ni žalosti, ni fešte, ni sprovoda, ni utakmice, ni izložbe, ni festivala, ni dobrovoljnog davanja krvi, ni turnira u balotama, ni fritula o Božiću, ni bakalara na Veliki petak, nema prvih trešanja na Pazaru ni obilnog ulova skuša na peškariji, nema orkanske bure ni olujnog juga, ni okrutnog ni samilosnog čina, ni junaštva ni kukavičluka da ga Feđa Klarić nije dokumentirao. Marljiv i savjestan kroničar naše svakodnevice, koji je davno prije velečasnog Zlatka Sudca demonstrirao čudesnu vještinu bilokacije, bivanja na više mjesta istodobno, napravio je stotine tisuća snimaka, prebogatu arhivu iz koje bi se valjda svakog mjeseca mogla napraviti po jedna odlična izložba fotografija.
“Sedamdesete su mi ipak najdraže”, kazat će ponosno, “jer to je vrijeme kad sam se realizira, kad sam se zaposlija, zasnova obitelj, uselija u stan, kupija auto.”
“Onaj Spaček na kojemu si fotografirao djevojke iz Mozaika?”
“Tako je. Nakon tri godine od plaće san kupija auto. Za gotovinu. Da vidin ko to danas more.”
No, život nije tako veselo i berićetno počeo. Kratko iza onoga rata jedna je neudana iz Krila Jesenice ostala noseća te su joj mater i otac natrpali nekoliko prnja u otrcan kartonski kovčeg i ostavili ga ispred kućnih vrata. Sirotica je došla u Split, uselila se u tavansku izbu od osam kvadrata na Prokurativama i podizala sina skromno zarađujući kao sobarica i pralja u obližnjem Bellevueu, a da bi naturalistički zaplet bio čitav, još i obolila od tuberkuloze. Mališan je odrastao na ulici, neki prolaznici jednom su ga našli kako spava na Bačvicama, a bolničarkama na plućnom odjelu slamalo je srca kad bi ga čuli gdje ispod prozora zapomaže: “Mama! Mama!”
Kraj svih nedaća, a kako se sa sinovima samohranih majki zapravo i neobično često događa, Feđa je postao valjana, vrijedna i odgovorna odrasla osoba. Završio je gimnaziju, upisao pravo, no onda ga je Davorin Rudolf pozvao u Slobodnu Dalmaciju, a tamo ga, na mjestu urednika gradske rubrike, dočekao Miljenko Smoje, i akademske su ambicije uskoro bile zaboravljene. Zaljubio se u novine kako su se mnogi od nas fatalno i bezglavo zaljubili.
“Istrča bi navečer uzet večernje izdanje samo da bi vidija svoje inicijale ispod male vijesti od pet redaka”, priznat će Feđa, a ja ću samo slegnuti ramenima. Pa naravno, kao da jednaku stvar i sam nisam bezbroj puta učinio.
Dvanaest snimki
On ipak nije dulje ostao novinar jer mu je Smoje gurnuo aparat u ruke, a presudno je, pretpostavlja, ipak bilo to da je momčić posjedovao dozvolu za upravljanje motornim vozilima B kategorije i nije bio baš zadnja budala i neotesanac. Sve do Smojine smrti bio je njegov vozač, fotoreporter, prijatelj i štitonoša, njegov odani Sancho Panza, doktor Watson, Samwise Gamgee i Chico Felipe Cayetano Lopez Martinez y Gonzalez. Smoje je bio otac kojega nije imao, s velikom ga se ljubavlju, poštovanjem i zahvalnošću sjeća, a ne jednom sam vidio kako mu je zaiskrila suza kad bi ga spomenuo. Bilo je to najsretnije doba njegova života.
“Kad san ja dobija svoj dinar, kad san sa Smojon počeja putovat po Zagori i otocima, asti gospe, niko sritniji od mene.”
Odvjetničko zvanje nije zaista imalo nikakve šanse u usporedbi s reporterskim užicima, kad bi on i Smoje zorom izašli na more s ribarima iz Piska ili u gostionici u Trilju sa šoferima Hidroelektre marendavali janjeće tripice, ali i sam prosti izvjestiteljski posao u gradskoj rubrici, kad bi ga poslali snimiti lebićadu u luci ili cijepljenje prvašića, imao je draži. Iz toga materijala naposljetku je i nastala ova velika i važna izložba u Galeriji umjetnina.
Sto trideset crnobijelih fotografija velikog formata izabrano je iz mnoštva negativa većim dijelom srednjeg formata, šest puta šest centimetara, na kakvom se tada najčešće radilo. Nije bilo kao danas, kad svaki adolescent dnevno uslika dvije stotine fotografija. Fotoreportera bi poslali na zadatak s filmom s 12 snimaka i on bi s velikom pomnjom izabrao 12 trenutaka u kojima će škljocnuti. Potrošene bi snimke brojao pozornije nego Prljavi Harry metke iz svoga Magnuma 44.
Taj pritisak na Feđinim fotografijama sedamdesetih ipak nećete vidjeti. Naprotiv, čitava izložba zrači opuštenošću i veseljem jednoga bezbrižnog vremena, zacijelo najsretnijeg u tisuću i sedamsto godina Splita, desetljeća u kojemu je grad postao najviše nalik ovome što je danas. Upravo kao što se Feđa tada ostvario kao čovjek, građanin, socijalistički trudbenik, potrošač i stanar, i deseci drugih su su izvlačili iz bijede, iz polumračnih šufita bez tekuće vode i niskih kamenih kućica s tovarom pod smokvom u dvorištu. Autor je išao naprijed s gradom koji fotografira. On dokumentira jedno herojsko vrijeme kad su deseci tisuća došli sa Šolte i Brača ili, s druge strane, iz sela iza Mosora i Kozjaka, zapošljavali se u škveru, Jugoplastici, Lavčeviću i Dalmi i naseljavali u svijetlim, osunčanim i suhim stanovima u bijelim betonskim kvadrima podignutim na Spinutu, Trsteniku i Smrdečcu, gdje se do jučer okopavala loza i sadio kupus.
Sedamdesete su bile godine kad se jedan ubogi, gladni i ušljivi narod napokon najeo bijeloga hljeba, pa i došao nešto ohol, otkrio neke dekadentne, kapitalističke užitke poput viskija i disko-muzike. Feđa i to bilježi, fotografira samoupravljače u bijelim odijelima kako pušeći licencni Kent, izvaljeni u naslonjačima u hotelskim barovima, gledaju plesačice obnaženih grudi. Gledajući taj otmjeni prizor kao iz nekog starog filma o Jamesu Bondu, jedva možete zamisliti da su ti ljudi još jutros na Ravnim njivama i Kopilici orali s konjima. A onda su na vrhuncu epohe, 1979., došle Mediteranske igre, jedna ustvari marginalna, bezvezna sportska priredba, a koja je preobrazila grad jednako dramatično kao što je Zimska olimpijada 1984. preobrazila Sarajevo.
Na gradilištu
“Naočigled se sve podizalo, reslo. Ako si tija sve vidit, jedan jedni dan nisi smija propustit doć na gradilište”, opisuje Feđa polaganje vitkih betonskih lukova stadiona u nekadašnjoj poljudskoj močvari.
Danas se jedva mogu i zamisliti takav polet i snaga. Sve otad nismo vidjeli ništa ni nalik tome grandioznom urbanističkom zamahu. Ljudi toga vremena na mnogo su načina zaista bili bolji od nas. Osjetite se posramljeno i poraženo već kad vidite plakate. Na mjestu gdje se danas oglašavaju Sandra Afrika, Dara Bubamara ili nekakva treća turbofolk glupača sedamdesetih godina prošlog vijeka građanstvo se pozivalo na književnu večer i kupovinu novog kola luksuzne edicije Pet stoljeća hrvatske književnosti. Možete li to zamisliti? Bila je Jugoslavija i komunistička diktatura i nije se smjelo, kao, pjevati Lijepu našu, a narod je čitao pet prokletih stoljeća jebene hrvatske književnosti.
Vrijedi svakako vidjeti Feđinu izložbu u splitskoj Galeriji umjetnina, pa i ako niste u ciljnoj skupini, ako ste rođeni nakon sedamdesetih i ostalo vam je još mnogo do mirovine, valja vidjeti kako je to izgledalo kad su i Hajduk, i Jugoplastika, i zgrade u Splitu 3, i tankeri u škverskim navozima i sve drugo bili veliki.