Helena Klakočar akademska je slikarica koja je stasala uz scenu oko SC-a krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih i koja se većinu života bavi stripom.
Rođena je u Tuzli, živjela je u Mariboru, Zagrebu, na Krfu, u Amsterdamu, a sada najveći dio godine živi u Puli. Široj publici najpoznatija je po stripu “Nemirno more” za koji je na najvećem europskom festivalu stripa u Angoulêmeu dobila nagradu Alph-Art, za najbolji strip stranog autora, što je, uz Grand prix za “Tupka” Nedjeljka Dragića na festivalu u Montrealu 1971., tumači se, najvažnije priznanje koje je ikad neki od hrvatskih strip autora dobio.
Reportaža
Taj je strip prvo izašao na francuskom, a tek petnaest godina kasnije, 2015. na hrvatskom, u izdanju Vedisa. Strip “Nemirno more” prati umjetnicu, njezina supruga i dvogodišnju kćer kako plove katamaranom iz Dubrovnika prema Krfu 1991. U međuvremenu je izbio rat i ostaju na Krfu, žive od toga što ona portretira turiste, bok uz bok jednog ruskog ubojice koji je pobjegao iz svoje zemlje, i ima likovni talent. Bazira se na stvarnim događajima, a kako mi je rekla u intervjuu prigodom objavljivanja na hrvatskom, “najteže mi je bilo opisati svoju dramu izbjeglice”.
Potom su stigli u Nizozemsku, gdje je provela neko vrijeme u radu s azilantima. Nastavci njezina stripa “Vlaga, Mraz i Sol”, također priče o izbjeglicama, prije dvije godine bili su uvršteni u kulturni program povodom predsjedanja Nizozemske EU, a umjetnica je tom prigodom tumačila i kako “ksenofobije malih naroda trebaju znanje i iskustva onih koji imaju duga iskustva s prihvatom i integracijom stranaca”.
Večeras u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika otvara izložbu pod nazivom “Moha u Tritonu”. O tome kaže: “Izložba prikazuje radni proces na grafičkoj reportaži, a koja će kasnije biti ukoričena u knjizi ‘Zid Mediteran’. Izlažu se pripremni materijal, skice, originalni crteži itd. Tijekom osam dana trajanja izložbe bit ću prisutna u galerijskom prostoru i raditi na završnim radovima na knjizi.”
Misija Triton
Helena Klakočar je za potrebe svoje nove knjige intervjuirala posadu broda BŠ-72 Andrija Mohorovičić koja je u sklopu misije Triton spašavala izbjeglice na Mediteranu u organizaciji Fronteksa, a Moha iz naziva izložbe je interna kratica imena tog broda. Cjeline opisuju, govori: “najznačajnije događaje: protokole spašavanja, teškoće, opasnosti, ugodne i neugodne trenutke”.
Autorica je, naime, zapisivala radnje koje je izvodila posada za vrijeme plovidbe, i kasnije joj prepričala, te bilježila i njihovu svakodnevicu. Još 2016. godine počela je rad na projektu. Kako kaže: “To nisu bili intervjui s pojedinim članovima, nego neke vrste kolektivnih intervjua s grupom onih koji su željeli surađivati u ovom projektu i koji su odvojili svoje slobodno vrijeme za mene”. Koji joj je bio najzanimljiviji događaj, a koji su joj prepričali članovi posade?
“Spektakularno spašavanje u velikom nevremenu, kad je naš brod vodio akciju u kojoj je sudjelovalo nekoliko talijanskih spasilačkih brodova te je tražena i pomoć trgovačkog broda koji se našao u blizini”. A koji najbolniji? “Smrt dvoje mladih kroničnih bolesnika od posljedica teškog putovanja do Libije i neljudskih uvjeta prilikom čekanja da ih krijumčari smjeste na neki od brodova prema Europi. Jedan od njih, da je poživio još samo pola sata, preživio bi”.
Budući da hrvatski brodovi nisu sudjelovali u misiji Triton 2016. godine, kako govori, morala se oslanjati na sjećanja posade. Ipak, s njima je kratko plovila do Visa. “Obožavam velike brodove, ranije sam često putovala Marinom po našoj obali i do Venecije. Čak i spasilački brod ratne mornarice, koji je više siv nego bijel, da bude nevidljiv, ima neku posebnu ‘samodostatnost’. Brodovi su, po meni, najbliži ‘svemirskim letjelicama’ jer klize po površini, po ‘opni’. Za vrijeme putovanja do Visa i natrag članovi posade su mi objašnjavali postupke prilikom spašavanja.”
Uz izložbu se ističe i ime Maje Siriščević, pukovnice Hrvatske ratne mornarice, ujedno i likovne pedagoginje. Kako kaže naša sugovornica: “Maja Siriščević je bila prisutna u jednom od grupnih razgovora te mi je neke stvari pojasnila jer su članovi posade ponekad koristili svoje interne nazive i kratice.” Uz izložbu piše i kako portretira svakodnevicu posade.
Postoji li uopće svakodnevica na takvim misijama? “Čak i u vrlo napornoj misiji kao što je spašavanje izbjeglica postoji nešto kao svakodnevica. Zanimali su me svi postupci spašavanja, od otkrivanja izbjegličkog broda do prelaska na Mohu te što se događa s njima na putovanju do Italije. Ovaj projekt govori o migrantskoj krizi na razini prvih kontakata i pokušava premostiti nerazumijevanje među ‘novima’ i ‘domorocima’”.
Art terapija
Je li i ovom prilikom, kao i u Nizozemskoj, surađivala s izbjeglicama. Koliko je važna art terapija u toj suradnji? “Na ovom projektu nisu sudjelovale izbjeglice, ali, kao što kažete, radila sam s njima na nekim drugim kreativnim i narativnim projektima. Smatram da je važno ponuditi ljudima ono što im taj čas treba ili nešto u čemu će uživati: satove jezika, kompjutorski tečaj ili nešto kreativno. Raditi nešto kreativno podiže samopouzdanje, a mnoge izbjeglice imaju upravo premalo te važne ‘iluzije’”.