IZMEĐU HTIJENJA I REALNOSTI

POGLED U POVIJEST NAMJEŠTAJA OD 1945. DO 1990. Dizajnerski komadi iz vremena socijalizma čije autore tek otkrivamo

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 09.07.2019. u 15:36

Izložba u MUO obiluje eksponatima, od stolaca do fotografija i reklama iz razdoblja

Može li se kvalitetnim namještajem humanizirati radni prostor, ili su ljudi oni koji prije svega prostor čine ugodnijim?

Kvalitetni ljudski odnosi preduvjet su svake humane radne sredine, a namještaj ne može odmoći, tema je izložbe koja se već neko vrijeme može pogledati u Hrvatskom muzeju arhitekture, a kojom se prati kako je Drvno industrijski kombinat TVIN iz Virovitice sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća započeo višegodišnju suradnju sa znamenitim arhitektom i dizajnerom Bernardom Bernardijem. Podsjetimo kako je modularnim sistemima Bernardi opremio brojne poslovne interijere, poput primjerice redakcije Starta, koja se nalazila u Vjesnikovom neboderu.

TVIN Virovitica

 

Suradnja znamenitog dizajnera i virovitičkog TVIN-a samo je mali dio opsežne izložbe u MUO o povijesti namještaja “Između htijenja i realnosti - industrija i dizajn namještaja u Hrvatskoj 1945. - 1990.”, koju je, vrlo ambiciozno i detaljno, priredila kustosica za namještaj Vanja Brdar Mustapić, a koja se večeras otvara. Kustosica nas je provela izložbom a koja obiluje namještajem, povijesnim fotografijama i legendama, onodobnim televizijskim emisijama koje su govorile o namještaju, kao i reklamama, a na pitanje kako je dolazila do pojedinih predmeta, tumači da se snalazila na razne načine.

Blaženka Kučinac

Vidjet će se, međutim, nekoliko posuđivača koji se ponavljaju, među njima je i Blaženka Kučinac. Jedan od upečatljivijih primjera na izložbi nacrti su za Dječju sobu Pipi, koncipirani sedamdesetih, no komponibilni, prema rastu djeteta, mogli su se mijenjati od njegova rođenja do tinejdžerske dobi. Blaženka Kučinac godinama je radila u drvnoj industriji. Kao jedina ženska predstavnica na Odjelu za unutarnju arhitekturu 1955. završila je Školu primijenjene umjetnosti, nakon čega se zaposlila u Mobiliji na poziciji “industrijskog estetičara”. Međutim, u tvornici namještaja Ivo Marinković u Osijeku provela je većinu svog radnog vijeka kao glavna projektantica.

Dječja soba Pipi, dizajn Blaženka Kučinac

 

Iako se iz naslova izložbe sugerira da počinje poslije rata, kako bi se pokazao kontinuitet proizvodnje namještaja na ovim prostorima, na samom početku izložbe naći će se ranija razdoblja. Primjerice, jednu od prvih tvornica stolica osnovali su Bačić i Kopaitić, riječki trgovci drvom, a kraj Varaždinskih toplica, no tvornica je funkcionirala samo kraće vrijeme, od 1890. do 1896. godine. Tih je godine osnovana i tvornica namještaja Bothe i Ehrmann, osnovao ju je Eugen Ferdinand Bothe, koji je ranije trgovao umjetninama, i nalazila se u Zagrebu, na mjestu gdje je danas SC, a opremili su i Kavanu Corso i Hotel Esplanade.

U ranije razdoblje datira, stolac koji je oblikovao znameniti slikar i grafički umjetnik Tomislav Krizman, 1934.

Spomenuli smo nekoliko posuđivača poput Blaženke Kučinac, no u pravilu se dizajneri poslije rata nisu potpisivali, već ih otkrivamo u zadnjih desetak godina, kroz pojedine autore, primjerice imena autorica Jugokeramike, Rade Končara, Neva kozmetike i slično. Kako tumači autorica izložbe: “Uloga dizajnera zaposlenika tvornice u sustavu kolektivnog rada implicirala je da nisu bili isticani kao autorske osobnosti, ali su pokušavali svoje ideje plasirati i realizirati u postojećem sustavu.

U odjelima za razvoj i konstrukcijskim biroima usklađeno su surađivali projektanti, drvni inženjeri, konstruktori i modelari, od idejne izrade makete preko prototipa do serijskog proizvoda. Rad dizajnera često je uključivao i dizajniranje reklamno-propagandnog materijala te uređivanje sajamskih prostora i interijera.
 

CROPIX

TVIN Jadran

 

Univerzijada

Izbor ili odbacivanje prototipa za serijsku proizvodnju u nekim slučajevima obrazlagan je nepostojanjem interesa domaćeg kupca za određenu vrstu, a usmjeravanje proizvodnje namještaja prema licencama bilo je dijelom zbog forsiranja izvoza i priljeva deviza, što je mjereno količinom proizvoda, ali ne nužno i visinom prihoda i razvojem proizvoda koji prati taj rast. Proizvodna politika pojedine tvornice bila je ovisna i o rukovodećoj strukturi i njihovoj (ne)spremnosti na inovacije”. Slično bi se, doduše, a kada je riječ o proizvodnji namještaja, moglo tvrditi i danas, uz iznimku nekoliko svijetlih primjera.

Tvornica Jadran u poslijeratno je doba ulagala u kvalitetne dizajnere, među njima se ističe Božo Antunović. Jedna, pak, od tvornica s najdužom tradicijom je DIP Novoselec, osnovana je 1928. godine, šezdesetih je godina imala tisuću zaposlenika, danas djeluje u sklopu Florian Grupe. Danas su, nažalost, mnoge tvornice koje su zastupljene na izložbi propale u tranziciji.

Na izložbi se mogu pogledati, također, i Model Uni 87 nastao za potrebe Univerzijade u Zagrebu. Isti su se modeli našli i na glavnom zagrebačkom trgu za čekanje tramvaja, njih stotinjak, oblikovala su ih braća Mladen i Marijan Orešić. Među posuđivačima su ovih stolica Mladen Orešić, ali i Miroslav Gašparović, ravnatelj MUO. Natalija Štroga, pak, radila je opremu studentskih domova za smještaj sportaša za Univerzijadu.

Naslonjač tvornice namještaja Oriolik iz 1972. čiji dizajn potpisuje Vlado Petričević

 

Savjeti za stanovanje

Autorica je također obradila i izložbe, zahtjeve umjetnika EXAT-a 51 za sintezom u umjetnosti, sajamske promotivne manifestacije, kao što su nekad bili Porodica i domaćinstvo, a danas je to Ambienta. Kako navodi: “Kao jedan od važnih subjekata u lancu proizvodnje i potrošnje istaknuto je i djelovanje trgovačkih poduzeća (Exportdrvo, Zagreb; Drvo, Rijeka), kao i osnivanje naših prvih specijaliziranih robnih kuća za opremu “kuće i doma”.

Često su se stanovnicima, koji su u to doba selili iz sela u gradove, znali dijeliti savjeti kako stanovati, a ti su napuci također na izložbi. Istaknimo i da je izložena originalna zavjesa Jagode Buić, koja je bila izložena na Milanskom trijenalu 1957., kad su naši autori dobili nagradu, srebro, za skupnu izložbu (postav su radili Mario Antonini i Boris Babić). Vlado Petričević i Vladimir Šobat sami su radili vrlo zanimljive reklame za svoj namještaj Lovac Luka (pokazivali su kako može stati i u fiću i slično). Zanimljiva izložba na kojoj ćete poželjeti boraviti satima kako biste upili svaki detalj.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo