“Strossmayerova galerija starih majstora”, knjiga koju su napisale kustosice ove galerije Ljerka Dulibić i Iva Pasini Tržec, prekjučer je predstavljena u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, a HAZU je i izdavač.
Riječ je o njihovom višegodišnjem istraživanju, koje se temelji među ostalim na biskupovom dopisivanju s njegovim glavnim posrednicima za nabavu umjetnina, kao što su Nikola Voršak, Imbro Ignjatović Tkalac, poznata aukcijska kuća Heberle-Lempertz iz Kölna koja je bila središte umjetničke trgovine i sl. Ta prepiska baca uvid u zanimljiviji, životniji dio kolekcionarstva, prati se razgranata mreža zastupnika, posrednika, savjetnika, vlasnika umjetnina, preprodavatelja.
Putovanja u italiju
Pažljivom analizom navoda iz korespondencije, uz neposredan uvid u umjetnine, identificirane su prvi put gotovo sve slike starih majstora iz zbirke. Detaljnijim istraživanjem pronađeni su i neki grbovi i monogrami koji do sada nisu bili uočeni. Kako navode autorice: “Biskup Strossmayer počeo je sakupljati umjetnine kasnih pedesetih i šezdesetih godina 19. stoljeća. Glavno središte njegove sakupljačke djelatnosti bio je Rim, gdje su njegovi tamnošnji posrednici, unatoč ograničenim biskupovim sredstvima i tada već iscrpljenom umjetničkom tržištu, uspijevali ostvariti kvalitetne nabave.”
Također pišu: “Na svojim relativno čestim putovanjima u inozemstvo, posebice u Italiju, biskup Strossmayer koristio se svakom prilikom za izravno i aktivno sudjelovanje u procesima nabave umjetnina za svoju zbirku, no on zapravo nije bio izravan sudionik zbivanja na europskim tržištima umjetnina, gdje su poslove za njega uglavom obavljali posrednici.”
Autorice u knjizi, među ostalim, istražuju tajanstveno podrijetlo slike “Sveti Juraj ubija zmaja” čiji je autor Cavaliere d’Arpino, i to istraživanje izdvajamo kao jedan od najzanimljivijih primjera u knjizi. Autorice su knjige na poleđini ove slike, naime, pronašle voštani žig s grbom kardinala Piera Paola Crescenzija. Kako navode: “Mogućnost rekonstruiranja okolnosti pod kojima je dospjela ova slika u ruke kardinala nalazimo u uzbudljivim zbivanjima na umjetničkoj sceni u Rimu na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. Inače ljubitelj umjetnosti i sakupljač umjetnina Crescenzi je bio i sudac preslušatelj Apostolske komore izravno uključen u sudski proces do kojeg je došlo nakon napada nožem na slikara Cristofora Roncallija, a pretpostavljalo se da ga je napao neki od njegovih kolega slikara, suparnika. Crescenzi je mobilizirao sve moguće snage kako bi se što brže razriješio nemili događaj: ispitani su brojni umjetnici, Rimom su se počele širiti razne glasine, najprije se posumnjalo na Caravaggia potom Caraccia...”.
'Kartasi', Pieter Jansz. Quast
Jedna, pak, od glasina dovela je do sumnje na Cavaliera d’Arpina, upravo autora slike koja se nalazi u Strossmayerovoj galeriji, kod kojega su pronađena dva pištolja. Kako je inače posjedovanje oružja bilo zabranjeno papinskim dekretom, talentirani se slikar našao u nezgodnom položaju. Napad nožem nije dokazan i oprošteno mu je i posjedovanje oružja, no svoju zbirku od preko stotinu slika morao je predati Apostolskoj komori, koja ju je proslijedila papinu nećaku Scipioneu Borgheseu. Borghese je, tumače dalje autorice, a poznato je i iz povijesti umjetnosti: “u sakupljanje umjetnina uložio dobar dio svojeg bogatstva i moći, a nije prezao od moralno i zakonski upitnih poteza kako bi zadovoljio svoje sakupljačke strasti”.
Živopisna pisma
Posebno je poglavlje posvećeno kupnji slike Fra Angelica “Stigmatizacija svetog Franje i smrt svetog Petra Mučenika”, jedne od najvrednijih u galeriji koja bi danas na aukcijama postigla po svoj prilici milijunske cifre. O slici Strossmayera izvještava Nikola Voršak koji ju je pronašao u Rimu. Vlasnik slike rekao mu je kako je dugo u njegovoj obitelji, te mu je ispričao i kako su “djeca iz osvete prema mučitelju na slici koji je izbo dobrog fratra, izbola čavlima mučiteljevu figuru na slici”, također i kako je on sam kada je bio s djetetom s “daskom na kojoj je naslikana slika nabacivao loptu”.
Slika je zapravo spašena od daljnjih devastacija.
Inače, najvjerniji biskupovi posrednici u nabavi umjetnina bili su spomenuti Nikola Voršak koji je boravio u Zavodu svetog Jeronima u Rimu, te Imbro Ignjatović Tkalac, novinar i publicist koji je zbog političkih razloga 1860-te emigrirao u Italiju te je postao službenik ujedinjene talijanske vlade. Od prvog su sačuvana 134 pisma Strossmayeru i jednako toliko odgovora, od drugog 42 pisma.
Voršakova pisma vrlo su živopisna, pa tako primjerice u jednom stoji: “Ja sam se namjerio na nekoga ovdje starca, koji se od mladosti zabavlja istražujući stare umjetnine za prodaju”, nastavljajući kako navedeni obilazi zbirke koje su na prodaju nakon nečije smrti ili drugom prigodom, te dalje: “on obhadja po Rimu i najneznatnijih kućah gdje katkad ima slikah draguljah kojih je čestoput moći dobiti za šaljivu cienu.”
Bogorodica s Isusom
Voršak, u kojeg biskup Strosssmayer ima puno povjerenje, vješt je pregovarač. Ponekad mu se, doduše, zalomi i greška, pa biskupu piše kako vlasnik za sliku Domenica Ghirlandaia traži “300, a ne 30 škuda kako je prethodno napisao”, u istom pismu napisavši i kako će poslati “Guercinovu sliku kasnije jer ju treba malo očistiti i nabaviti lijepi okvir”.
O Voršakovoj financijskoj spretnosti i načinu na koji se dobro snašao na živom talijanskom tržištu umjetnina, govori i sljedeća prepiska: biskupa Strossmayera obavještava kako nije zaboravio na one slike koje su mu na srcu, no “tomu je sgodnije doba, kad se malo raziđu stranjski, jer su tada Rimljani puno ponizniji” sugerirajući mu, dakle, da pričeka malo jer će biti niže cijene.
Slika Fra Angelica 'Stigmatizacija svetog Franje i smrt svetog Petra Mučenika'
Kada kupuje sliku “Bogorodica s Isusom u krilu”, koja je bila, kako dalje tumači, “u prodaji iz slavne zbirke kardinala Gustinianija”, piše kako je osam dana o njoj pregovarao, te kako ju je dobio po povoljnoj cijeni od 800 škuda. Da je cijena uistinu povoljna, dokazuje podatkom da je jedna “ruska grofica ranije nudila 2800 škuda” za sliku. Autorice o slici navode. “Danas je poznato da je zagrebačka slika Bogorodica s Djetetom i svetim Ivanom radionička kopija fra Bartolomeove slike, koja je u Metropolitan Muzeju u New Yorku.” Za jednu slike pripisane Carpacciu, Voršak se, pak pravda: “Dao sam za obe 600 šk. I tu, ufam se, nećete me prikoriti jer ni brat bratu ne bi bolje prodavao.” Sliku, pak, pripisanu Guidu Reniju, Voršak je kupio nakon što ju je vlasnik “ubog u skrajnoj nuždi došao... sam ponudjat ju po davanu svotu od 160 šk”. Pa piše i kako mu je neki drugi kupac “sinoć u uho prišapuno da sada neće puno pitati jer da baš nije pri novcu”.
Dalje u knjizi čitamo o nabavama od strane Ivana Giovannija Simonettija u Veneciji. Za naše je prostore posebno zanimljiva nabava umjetnina od kćerki Natalea Schiavonea. Slikar Natale Schiavone je, naime, doselio u Veneciju početkom 19. stoljeća te na Canalu Grande u Palazzo Schiavoni formirao zbirku nazvanu po njemu (i palača je nazvana po njemu).
Nakon njegove smrti, sin Felice je obogaćivao zbirku, i iz pisama je vidljivo da je bio u kontaktu sa Strossmayerom. Autorice dalje navode kako je obitelj “Natalea i Felicea Schavonija daljim podrijetlom s ovih prostora, no u njihovoj biografiji nema nikakve osnove povezivanja s Andreom Meldollom, koji je kasnije označen pridjevkom Schiavone”, iako ih su kasnije neki istraživači dovodili u vezu. U svakom slučaju, knjiga obiluje i ozbiljnim istraživanjima, i novim atribucijama, i nizom zanimljivih detalja. U zbirci se, zaključuju povjesničarke umjetnosti koje se godinama bave temom, “ogledaju koliko Strossmayerova načelna htijenja, toliko i snalažljivost njegovih posrednika i profil njihovih savjetnika”.