ZAGREB - Izložbe koje organizira veleposlanstvo neke zemlje preko ministarstva kulture, poznato je, u većini slučajeva odražava niz kompromisa, pa je tako i s našim predstavljanima vani.
Iz izložbe kineske umjetnosti “Tuš - ne tuš” koja je u tijeku u Gliptoteci HAZU, iako je postavljena na tri kata, nikako se ne može zaključiti da je inače riječ o najvrućoj suvremenoj umjetnosti koja ruši sve postojeće granice u umjetnosti i otvara nove.
Dobar pregled
Izložba koju organizira japanska ambasada, a koja se danas otvara u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika, iako manja opsegom, daje mnogo bolji pregled u japansku umjetnost današnjice. Naglasak je na generaciji rođenoj 60-ih godina, koja je svoj stil formirala 90-ih, no riječ je o imenima koja su i danas itekako aktualna na sceni. Najpoznatiji je među njima Takashi Murakami, iako ne zaostaje niti Yoshimoto Nara koji ima sljedbenike diljem svijeta.
Mange i anima
Genijalni Murakami najbolje se opisuje kao suvremeni Andy Warhol, s primjetnim utjecajem mange i anima. Uzima pop-kulturu kao polazište za svoje radove, a često je i on sam protagonistom te iste kulture, bilo da je kao jedini umjetnik na listi 100 najutjecajnijih ljudi na svijetu magazina Time, bilo da izrađuje majice, videoigrice, dječje igračke, jastuke ili luksuzne torbe. Nažalost, na izložbi u Zagrebu nećemo gledati ni Vuittonove torbice ni seksom nabijene provokativne figure u punoj veličini kakve se nalaze u venecijanskoj zbirci Francois Pinaulta. Vidjet ćemo dvanaest slika iz serije “Superflat”. U zemlji opterećenoj recesijom, s financijski snažnim naglaskom na Muzej suvremene umjetnosti, nama je, kao Murakamijevim fanovima, i ovo dovoljno.
Direktan pristup
Na metalik obojenoj pozadini, na kojoj namjerno ne ostavlja nikakav vidljivi trag slikanja, umjetnik u raznim bojama crta razne figurice nalik onima iz crtanih filmova. Pop Tokio najpoznatija je Murakamijeva serija, a po popu u japanskoj umjetnosti poznat je i Yoshimoto Nara.
Svoje potresne, često bizarne slike naizgled nevine i ranjive dječice pomiješane s prizorima iz horor filmova, umjetnik tumači kao prizore potisnute agresije u današnjem društvu, slično kao što je Maurizio Cattelan “branio” hiperrealistične figure obješenih adolescenata u prirodnoj veličini postavljene u centru parka u Milanu. Pažnju vrijedi obratiti i na Mirana Fukudu koji se obračunava s klasičnim slikarstvom, postavljajući klasične motive u neobične formate.
Izložba je posve direktna u pristupu. Želi se pokazati umjetnost koja preko dominantih motiva iz svakodnevice komunicira sa širokim krugom publike. Nadalje, kako se oni koji nisu sa zapadnog tržišta, koje nameće dominantni ukus svijetu, nose s nametnutom estetikom, i kako iz dva svijeta spojiti najbolje. Jednako kao što je Murakami spojio najbolje iz tzv. visoke i niske umjetnosti. Možda je to najbolje formulirao sam: “Veći dio moje publike živi u Europi i Americi, i razumijem njihovu želju da moj rad bude egzotičan. Tu egzotiku nalazim u Japanu. Uostalom, Japanci su uvijek bili iznenađeni rigidnom i pretencioznom zapadnom hijerarhijom ‘visoke’ umjetnosti. Ja sam to prihvatio kao činjenicu koju ću okrenuti u svoju korist”.