ODUZELA SI ŽIVOT

PONOVNO OTKRIVENA Slikarica Marta Ehrlich: Ljepotica koja nije bila rob konvencija

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 19.12.2012. u 09:31

Marta Ehrlich, treće dijete Ernesta Ehrlicha, bogatog građevinara, i Eme Laure, školske učiteljice, rođena je 1910. Srednju školu, koju je započela u Zagrebu, sa sestrom Ernom, završava u mjestu Villars u Švicarskoj gdje je učila engleski i francuski. Nakon toga su obje pohađale instituciju za djevoke u Grenobleu.

Obitelj je živjela vrlo dobro, unatoč ratnim prilikama. Kada je Marta imala šest godina, sele se u veliku vilu na Tuškanac broj 17. U početku su zamislili da im to bude ladanjska kuća, no naposljetku odlučuju ostati živjeti u njoj.

Tu vilu gradi arhitekt Hugo Ehrlich, njezin stric, najpoznatiji po vili Karma na Ženevskom jezeru, koju radi s ocem moderne Adolfom Loosom. Riječ je, podsjetimo, o jednom od najvažnijih ostvarenja europske arhitekture.

Vila na Josipovcu

Poslije rata u Zagrebu je pravi građevinski boom, pa obitelj građevinara ne oskudijeva. Djed je, pak, imao vilu na Josipovcu, koja je danas Muzej arhitekture. Obitelj je živjela skladno i bez većih potresa.

Njihovi su prvi susjedi obitelj Rojc, pa malu Martu, dok još ide u školu, portretira Nasta Rojc. Kasnije će postati i prijateljice, a Martu će portretirati i mnogi umjetnici njezina doba: Cata Dujšin Ribar, Nevenka Đorđević, Fedor Vaić, Josip Crnobori...

Dio tih portreta, kao i njezine autoportrete, moći ćemo vidjeti i na velikoj retrospektivi koja se u četvrtak otvara u Modernoj galeriji.

Riječ je najvećim dijelom o donaciji koju je Nikola Gavella, doktor znanosti koji je na Pravnom fakultetu bio predstojnik Katedre za građansko pravo, donirao Modernoj galeriji. Nikola Gavella, naime, bio je nećak Marte Ehrlich, a kako ona i njezin suprug, slikar Kamilo Tompa, nisu imali djece, tretirali su ga kao svoje dijete. Za vrijeme Drugog svjetskog rata svi su zajedno živjeli u stanu u Varšavskoj ulici, u kojoj Gavella, jedan od osnivača Akademije pravnih znanosti Hrvatske, i danas živi sa suprugom Mirjanom. Nekoliko najdražih slika, koje su sada posuđene za izložbu, ostavio je za sebe.

I Modigliani u ateljeu

Marta Ehrlich i Kamilo Tompa poslije rata uređuju prostor za atelje u kući u Šubićevoj. Neko vrijeme zajedno rade, no previše utječu jedno na drugo, pa ona seli u prizemne prostorije.

Nikola Gavella svoje se tete sjeća kao prave ljepotice: visoke, mršave, plavooke, tamnokose.

Takvom ju prikazuju i fotografije koje je dvadesetih godina snimila u fotografskom ateljeu Tonka: u svečanoj crnoj haljini, koketnu, s kratkom kovrčavom kosom kakva je tipična za razdoblje art decoa. Kod Tonke se fotografiraju svi bitni društveni protagonisti vremena.

“Bila je posebna osoba, nije bila rob konvencija. Ona i Kamilo Tompa živjeli su za umjetnost, ništa im drugo nije više bilo važno. Sjećam se, tek mi je pred kraj života Kamilo rekao kako više možda nije siguran da se umjetnošću može promijeniti svijet”, sjeća se Nikola Gavella.

Kamilo Tompa (čiji se rad “Oslobođenje Zagreba” može vidjeti na izložbi Refleksije vremena u Klovićevim dvorima), nadživio je svoju suprugu. Ona je oduzela sebi život, u 70. godini. Da li se ta tuga, koja je tome prethodila, može pronaći na njezinim slikama? “To me mnogi pitaju, no ja ju ne vidim. Poslije rata, izgubila je u kratkom roku oca i brata, što je jako teško podnijela. Postoji tek jedan rad, iz 1975., koji se zove ‘Crno cvijeće’. Slikala je do 1978., dvije godine prije smrti“ kaže Smiljka Domac Ceraj, kustosica iz Moderne galerije, koja izložbu priprema dulje vrijeme. Dok je još bila mlada studentica, imala je i priliku upoznati ovu umjetnicu, prema kojoj je, kaže, osjećala veliko poštovanje.

Jako joj je bilo važno, nadodaje, staviti sva zbivanja u kontekst, pa tako donosi i prizore iz pariškog ateljea, gdje Marta odlazi živjeti tridesetih godina, nakon što se školovala kod Vladimira Becića (jedan rani akt na izložbi iz tog je razdoblja).

U Parizu kratkim potezima bilježi ubrzanost gradskih ulica. Slika i svoj atelje u kojemu stvara, i prizore koje gleda iz ateljea, poput hotela Atelje 16, u kojemu je odsjela. Dijeli ga sa slikaricom Nevenkom Đorđević, koja joj je i prijateljica. Kasnije, u njihov atelje useljava Drago Ivanišević. Na izložbi je i portret Drage Ivaniševića, koji je vlasništvo njegove kćeri Latice, a koji je Marta naslikala u Parizu. Također se izlaže Ivaniševićev prizor istog ateljea. Prije je u istom ateljeu bio Modigliani.

Neujednačen opus

Izlažu se i Autoportret, koji je slikala u Parizu i poslala obitelji umjesto pisma, te nedovršeni portret supruga.

U Parizu se druži s nadrealistima koji se okupljaju oko Bretona pa se kasnije se otvara više nesvjesnom, nadrealnom stilu, a ubrzo i slikama u nijansama indigo palete.

Rukopis ove umjetnice je, ruku na srce, neujednačen, ona se u potrazi za umjetničkom istinom nije libila mijenjati stilove, od pariških impresija, preko nadrealizma, pa sve do enformela.

Bavila se i scenografijom, tekstilom i keramikom. Neke su nadrealističke slike Tompa i ona potpisali zajedno (svatko je slikao svoju polovicu, a da pri tom ne vidi što slika ovaj drugi).

Na izložbi su i članci iz onodobne štampe o umjetnici (jedan od prikaza piše Magda Weltrusky , a jedan Željka Čorak) te njezina osobna dokumentacija, pisma, paleta koju je koristila...

Izdvajamo