“Ukradena baština” naziv je izložbe koja se 18. svibnja otvara u Muzeju grada Iloka, a tema su umjetnine koje su otuđene iz dvorca Odescalchi, odnosno iz privatne zbirke te kneževske obitelji, u razdoblju od 1944. do 1997. Niti jedna ukradena umjetnina nije u međuvremenu pronađena, međutim, nakon dvadeset godina uspjelo se u povodu izložbe prvi put rekonstruirati kako je izgledalo ukradeno djelo Augustea Renoira “Cvijeće u vazi”. Autorica izložbe je Andrea Rimpf, a recenzentica Branka Šulc.
Izložba će se nakon Iloka moći pogledati i u zagrebačkom muzeju Mimara, a kako uopće prirediti izložbu ukradenih umjetnina, objašnjava nam autorica izložbe: “Na Google Playu dali smo napraviti virtualnu šetnju koja bi se trebala pokrenuti za tjedan dana, i ta će se aplikacija moći preuzeti besplatno. Odabrali smo, među ukradenima, dvanaest umjetnina. Putem aplikacije vidjet ćete dvanaest okvira, kad kliknete na pojedini okvir, pred vama će se pojaviti ukradena slika”. Projekt “Ukradena baština”, koji je iločki Muzej pokrenuo s Ministarstvom unutarnjih poslova, raznim će radionicama, također, obrazovati građane na tu temu, učit će se što je nezakonita trgovina, kako se može spriječiti, koji su dokumenti potrebni za izvoženje ili uvoženje umjetnina i sl.
Djelo impresionističkog velikana Augustea Renoira “Cvijeće u vazi”, izrađeno u tehnici akvarela na papiru, ukradeno je 1988. godine. A zašto je ostalo nepoznato kako izgleda, objašnjava Andrea Rimpf: “Osamdesetih su se naručeno krale mnoge umjetnine u Slavoniji, na što je upozoravao i pokojni Antun Bauer. Podsjetimo samo na krađu zbirke numizmatike 1983. godine. Postojala je fotografija Renoirove slike i ona je nakon krađe predana policiji, no taj je dio policijskog arhiva izgorio. Istražujući temu, pronašla sam jednu crno-bijelu fotografiju postava. Kasnije nam se javio i fotograf koji je 1977. snimio postav na kojemu se također vidi ova slika. Fotografiju, kao i još svoje neke radove, donirao je muzeju. Ova ćemo otkrića, među ostalim, pokazati i na nadolazećoj izložbi”.
Višestoljetna zbirka
Umjetnine su, inače, godinama skupljane i izlagane u palači tijekom vladavine obitelji Odescalchi, osobito nakon 1834. godine kada knez Odescalchi šalje u Ilok djela iz Rima i Beča. No, začeci zbirke datiraju još ranije. Talijanska plemićka obitelji Odescalchi spominje se prvi put u 13. stoljeću preko Giorgia, patricija grada Coma. Iz te su obitelji brojni talijanski uglednici, među njima i Benedetto, koji je postao papa 1676. (Inocent XI.) te je, kako bilježe kronike, pomogao kralju Leopoldu I. Habsburškom pri opsadi Beča. U znak zahvalnosti Leopold I. darovao je njegovu nećaku Liviju vojvodstvo, i tako dolaze u ove krajeve. Livije je bio ljubitelj umjetnosti i vlasnik bogate umjetničke zbirke, smještene u obiteljskoj palači Chigi-Odescalchi u Rimu, a dio njegove zbirke bio je u dvorcu Odescalchija u Iloku.
Emilij Laszowski koji je na početku 20. stoljeća radio popis djela u prostorijama palače na trima etažama, naveo je niz obiteljskih portreta, mramornih skulptura te relikvije pape Inocenta XI. Odescalchija. Umjetnine su tamo i bile sve do 1944. godine.
Kako je dalje istražila autorica izložbe, “umjetnine iz Galerijskog odjela Muzeja grada Iloka koje su bile izložene u palači Odescalchi prije Drugoga svjetskog rata, odnesene su u Narodni muzej u Beogradu i Vojvođanski muzej u Novom Sadu u prosincu 1944. godine, gdje ih je u jednom dvorištu pronašlo Propagandno odjeljenje 1. armije. Tek su djelomično vraćene 1957. godine”. Među tim je vraćenim umjetninama bio i navedeni Renoir, koji je potom ponovno ukraden 25. studenoga 1988. godine, kada su otuđena još dva djela, rad Heinricha Strupmayera “Žena s bijelim velom” te “Vojnici u krčmi se kockaju” potpisan s N. Bo(n,u)carth. Nakon što je krađa prijavljena, procjenu umjetnina izvršio je tadašnji ravnatelj Muzejskog dokumentacijskog centra Antun Bauer: vrijednost djela na tadašnjem tržištu umjetnina iznosila je 340.000 dolara. Cijena Renoirova rada, napominje autorica izložbe, danas je zasigurno puno veća. Sada, nakon što je otkriveno kako je izgledalo djelo, možda će ga biti lakše pronaći.
Kobni svibanj
Početkom devedesetih su se nastavila otuđivanja iz muzeja, a najveći je broj umjetnina, njih čak dvadeset i tri, ukradeno u svibnju 1997. godine. - Iako su u ovaj slučaj bile uključene sve relevantne međunarodne i nacionalne institucije, umjetnine do danas nisu nađene ni vraćene - govori naša sugovornica. Rekonstruiralo se tek kako je došlo do krađe, odnosno, da se počinitelj vjerojatno skrio u prostorijama muzeja prije zatvaranja te da je izašao kroz prozor na prostor iza zapadnog dijela Dvorca. Kako se sva dvadeset i tri ukradena djela bez blind-ramova i slike na mramoru, navodi se, mogu smjestiti u prtljažnik osobnog vozila, lopovu nije bilo teško pobjeći s lica mjesta. Među ukradenim su umjetninama iz 1997. godine “Poklonstvo kraljeva” iz druge polovice 17. stoljeća, rad neutvrđenog lombardijskog slikara, prema Paolu Veroneseu, čija je procijenjena vrijednost 48.000 eura, te rad neutvrđenog rimskog slikara, “Kardinal Antun Maria Odescalchi”, čija je vrijednost procijenjena na 11.000 eura. Andrea Rimpf, voditeljica Arheološkog odjela Muzeja grada Iloka, kaže da “umjetnine nemaju tržišnu vrijednost, cijena ovisi o potražnji, pa se na crnom tržištu mogu kretati po puno većoj cijeni od onog što procijeni struka”.
Uz izložbu se tumači i da su stručne službe MUP-a napravile popis najčešće otuđivanih predmeta: to su umjetničke slike (80 posto), liturgijski predmeti kojima pripadaju kaleži, raspela, kipovi, ornamenti s oltara itd., potom drvene skulpture, stare knjige, rukopisi, arhivski dokumenti, staro oružje, stari novac, stari nakit, stari namještaj, arheološki predmeti, amfore, fragmenti kamene plastike... Hoće li neka umjetnina završiti na tržištu ili u nekoj kolekciji u zemlji ili inozemstvu, ovisi ponajprije o tome gdje se za nju može postići veća cijena. Andrea Rimpf, dalje, kaže: “MUP provodi i predlaže da se radi uspješnije borbe protiv krađa, krijumčarenja, krivotvorenja i nezakonite trgovine umjetninama i kulturnim dobrima uspostavi jedinstvena nacionalna baza podataka, uz primjenu visoko dosegnutih standarda razvijenijih zemalja zapadne Europe. Pri tom se, osim toga, koriste razvijene Interpolove baze podataka te baze podataka registra The Art Loss Register u Londonu. Danas je u svijetu sasvim uobičajeno da se o krađama, krijumčarenju, krivotvorenjima i nezakonitoj trgovini umjetnina redovito izvještavaju galerije, muzeji i aukcijske kuće, koji radi očuvanja vlastita ugleda ne žele u svom posjedu imati predmete koji su na listi potraživanja...”.
Izložba se održava u sklopu šireg projekta Europe for Culture, u sklopu kojeg se među ostalim navodi da prema Interpolovu izvješću nezakonita trgovina umjetničkim djelima i antikvitetima danas predstavlja treću granu međunarodnog organiziranog kriminaliteta.