Stephan Lupino svoju ranu fotografiju ne doživljava više kao uspjeh kojim se voli pohvalili jer je to za njega prošlo vrijeme. No upravo njegovi snimci raskalašenog, umjetničkog noćnog života koje je zabilježio osamdesetih godina kao kroničar njujorške scene ne prestaju golicati pažnju javnosti.
Radi se o povijesnom svjedočanstvu vremena za koje je danas, u vrijeme novog konzervativizma, gotovo nerazumljivo da je bilo prije nas, a ne da će tek doći. Nedavno je otvorena izložba “Stephan Lupino 80’s in NY” u Ljubljani u Galeriji fotografija gdje se mogu pogledati njegovih fotografija underground scene, s umjetnicima, transvestitima, homoseksualcima, biseksualcima, ljepoticama, porno zvijezdama i rockerima. Njegove vintage fotografije već duže putuju po svijetu, kao samostalna izložba ili su dio kolektivnih izložbi, gdje stoje uz bok fotografijama Helmuta Newtona.
“On vidi stvari za koje ni ne znaš da su bile tamo i ulovi ih kamerom. Da li su bile realne ili ne?”, zapisao je Michelangelo Signorile, poznati američki radiovoditelj, spisatelj i otvoreni borac za gay prava, o radu Stephana Lupina, dok je bio fotograf underground kluba The World, sredinom 80-ih godina i koji je objavljen u Lupinovoj monografiji istog imena.
Kultni klub Area
Prije nekoliko godina objavljena je knjiga o kultnom NY klubu Area u kojem su mnoge Lupinove fotografije, potom je talijanski Vogue na 14 stranica pisao o njegovom tadašnjem radu, a nedavno je i Paper pisao o Lupinu. Paper ga je prozvao jednim od 10 najznačajnijih likova slavnog razdoblja New Yorka, te su istaknuli i da je bio sex simbol Down Towna. Dakle, njegove rane fotografije mogu se vidjeti u Parizu, u Ljubljani, ali ne i u Zagrebu gdje živi jer mi takvi kakvi jesmo radije ćemo pokazati nešto strano, a ne ono što imamo u vlastitom dvorištu.
Lupinu su u ljubljanskoj Galeriji fotografija rekli i da žele preuzeti njegovu arhivu fotografija.
- Zanima ih pohrana čitavog mog opusa noćnog života - kaže Lupino.
Dvije fotografije na izložbi u Ljubljani kupio je i predsjednik UEFA-e Aleksander Čeferin.
S fotografijom je Lupino stekao svjetsku slavu. Kao mladić, prvak u karateu, radio je kao tjelohranitelj u Rimu, potom odlazi studirati glumu u New York, gdje postaje fotomodel. Vidio je kako drugi fotografiraju te se i sam okušao. Kad je pokazao svoje prve radove, mnogi nisu vjerovali da su njegovi. Nakon samo šest mjeseci fotografiranja čuvena Annie Flanders, vlasnica i urednica najavangardnijeg časopisa Details, koja je napisala i predgovor za njegovu prvu monografiju, dala mu je šansu da snima za Details i to u klubu Area, tada najboljem klubu. Kasnije su ga svi klubovi tražili.
Radio je kao slobodnjak i kao fotograf klubova kao što su bili klub Aria i klub World u kojima je proveo nekoliko godina, a snimao je i u Palladiumu, Tunnelu, Roxyju, Red Zoneu, Limelightu.
- Atelje mi je u Arei bio pretprostor ispred ženskog i muškog toaleta.
Stavio bi žarulju od 100 volta, improvizirao studio i onda bi se događali spontani performansi koje sam kreirao. Tu su mi pozirali svi, zvijezda art scene, rockeri i kreature noćnog života. Zvijezde Bryan Ferry, Mick Jagger, Roy Orbison. Još na početku sreo sam ovdje Andyja Warhola, Ramonese, Boy Georgea... Poznati Klub Studio 54 je bio razvikan, ali tad je već na zalazu, a uskoro i zatvoren - priča Lupino.
Kolumna u Night lifeu
Snimio je i druge poznate aktere scene - Jimmyja Rippa, Franka Zappu, Billyja Idola, Marca Jacobsa, Jean Michel Basquiata, Keith Haringa i druge. Ipak one dekadentne ili kontroverzne fotografije su zapravo fotografije manje-više nepoznatih sudionika noćnog života koje životopisno svjedoče o jednom vremenu, a koje je Lupino stilizirao i “isfurao” u njegovu stilu. Način na koji uspije razgolititi “komade” zanimao je i Jaggera, ali dok je hodao za njim po klubu da vidi kako mu to uspijeva sam je privlačio previše pažnje te nije mogao skroz doživjeti Lupinovu magiju.
Imao je Lupino i svoju stalnu kolumnu u časopisu Night life. Krajem 1983. godine počeo je fotografirati, a već 1984. godine je bio poznat u cijelom svijetu.
- Zvali su me da snimam u Njemačkoj, vozili me limuzinom od Hamburga do Nünberga u poznate klubove kako bi snimao serijal “Tänz Republik Deutschland”. Japanci su mi platili 60.000 dolara da snimam deset dana u klubu Gold koji se proteže na sedam katova i promoviram NY kulturu. Na mojim foto partyjima svirao je dj Mark Kamins, Frankie Knuckles i David Morales - prisjeća se on.
Danas u New Yorku ne postoji ništa slično. Pitamo Lupina što misli zašto živimo u uštogljeno vrijeme i kad je underground scena nestala.
- Nema toga više nigdje. Sad kad dođem u NY smijem se kad me netko hoće impresionirati. Sve je počelo odumirati 90-ih dolaskom yuppie kulture. Čitav svijet je danas uštogljen, globalizacija je to napravila. Novac je sve promijenio, u Area nisi mogao ući samo zato što imaš lovu, mogle su ući samo face - odgovara Lupino.
Linda Lovelace
Slike i skulpture
No Lupino nekako nerado govori o tom razdoblju karijere.
- Ponosan sam, naravno, ali je sve to iza mene, ne živim na staroj slavi kao većina i ne ponavljam se - kaže Lupino.
Zadnjih deset godina bavi se slikama i skulpturama. Faza je to njegova stvaralaštva koju je likovna kritičarka Branka Hlevnjak nazvala “lupinizam”. Faza zbog koje se on bikovskom upornošću bori s institucijama i kritičarima, te u drugi plan gura svoj stari rad, koji ga ipak slijedi u stopu.
- Uvijek sam bio ispred vremena, tako je i s lupinizomom, koji je sto godina ispred. Moja publika cijeni moj rad. Riječ je o muzejskim ustanovama koje ne žele lupinizam pokazati javnosti, a da bi izlagao traže da platim izložbeni prostor. Glavni im je argument to što nisam završio akademiju, ali mislim da je pravi razlog jer nisam dio njihovih umreženih i nepotističkih struktura - govori Lupino.
Kaže i da je “luđi nego prije”. Napravio je preko 300 skulptura i slika. Njegova četiri kipa, od kojih je “Fire woman” procijenjena na 200.000 dolara, izložena su u centru Domenico Vacca u New Yorku preko puta Trump Towera, a krajem ožujka ovdje će imati veliku samostalnu izložbu.
Skulpture iz serije “Another World” koje gledam u njegovom stanu u Zagrebu, odnosno niz njegovih novijih skulptura, poprsja su nekih mračnih likova, njegove vizije drugih svjetova. Pomalo me neke asociraju na Gigera.
- Uspoređivali su moj rad i s nadrealnim realizmom Dalia, neki naleze poveznice s Picassom, ali ja sam svoj, nikoga ne kopiram. Ovo je budućnost, vidjet ćeš - kaže mi Lupino uvjereno.
Dokumentarac
O Lupinu se priprema i dokumentarac, u domaćoj produkciji, u kojem će Andrew Hemingway, profesor s Oxforda i umjetnički kritičar, biti narator. On je i autor predgovora jedne Lupinove monografije i možda je najbolje sažeo njegovu umjetnost. “Tajna ne leži u tome da se Lupinova umjetnost promatra s intelektualne, formalne, konvencionalne točke gledišta.
Njegov rad zahtijeva spontanu empatiju, neovisno o tome kakvu tehniku koristi. Nesputano ponavljanje i često razarajuća energija ljubavi i smrti reflektira apokaliptičnu slutnju, osjećaj nadolazeće nevolje, no u isto vrijeme osjećaj iskupljenja i nade. To je u isto vrijeme slavljenje ljepote i bol i poziv u pomoć, za iskupljenje u ovom svijetu bez duše, često vrlo mračnom, smještenom u još mračniji univerzum”, napisao je A. Hemingway.