“Ova se knjiga zasniva na pretpostavci da je žena na ‘Mona Lisi’ uistinu osoba koja je identificirana u njezinu najranijem opisu - Lisa Gherardini, žena firentinskog trgovca Francesca del Gioconda”, piše Dianne Hales u knjizi “Mona Lisa - Biografija. Otkriveni život žene zagonetnog osmijeha” koju je u hrvatskom prijevodu upravo izdao Profil u prijevodu Ive Karabaić.
Za istinom je o ženi naslikanoj na najpoznatijoj slici na svijetu, tumači autorica knjige tragala godinama, od prekapanja po arhivima, suradnje s renomiranim stručnjacima, istraživanjem burne povijesti Firenze u to doba.
“Pouzdala sam se u bezvremeno i pouzdano oruđe svakog reportera - kožnate cipele”, ističe Dianne Hales. Kako bi se autentičnije uživjela u priču, nastavlja, klečala je u crkvama u kojima se molila Lisa Gherardini, kasnije Gioconda, kretala se istim dvorištima kao i ona i sl.
Pronašla je zapise o njezinom krštenju, intervjuirala mnoge stručnjake, ali i lovca na kosti Silvana Vincentija koji, kako tumači, “predvodi kontroverznu akciju da se iskopa njezin kostur”. Razgovarala je, među mnogima, i s genealogom Domenicom Savinijem, koji je identificirao njezine posljednje žive potomke, kneginje Nataliju i Irinu Guicciardini Strozzi.
Bestseller New York Timesa
Dianne Hales već je ranije pisala o Italiji, autorica je djela “La Passione: How Italy Seduced the World” i “La Bella Lingua”, potonja je knjiga bestseller New York Timesa, dok je knjiga o Mona Lisi na Amazonu proglašena knjigom godine. Tadašnji predsjednik Italije Giorgio Napolitano ovu je autoricu nagradio počasnom talijanskom titulom Cavaliere dell’ordine della Stella della Solidarietà Italiana. Ona knjigu bazira na stvarnim povijesnim podacima koje je pronašla, razgovoru sa stručnjacima, no dio knjige je fikcija. Može se pronaći i osobna nota. Na kraju se nalazi kronologija najvažnijih godina i obitelji.
Poticaj za istraživanje Mona Lise dala joj je povjesničarka Ludovica Sebregondi koja joj je, dok su se družile u njezinom firentinskom domu, rekla da je majka Le Gioconde odrasla upravo u tom zdanju u kojemu večeraju.
Kako tumači Dianne Hales, Mona Lisa Gherardini del Giocondo, bila je utjelovljenje žene svojega doba, uhvaćene u vrtlog političkih previranja, obiteljskih drama i javnih skandala, odnosno: “Lisin se život vremenski podudarao s najburnijim poglavljima povijesti Firence, desetljećima rata, pobune, invazije, opsade i osvajanja - i najveličanstvenijeg vala umjetničkog djelovanja koje je svijet ikad vidio”.
Potječe iz stare plemićke obitelji, rođena je i potom krštena 1479. u Firenci. Udali su je za poslovnog čovjeka kada joj je bilo petnaest godina. On je tada bio dvostruko stariji od nje, bilo mu je trideset. Bio je već dobro upoznat s pravilima međunarodne trgovine kojom se bavio, trgujući ponajviše tekstilom. Rodila mu je šestero djece i jedno posvojila, iz njegova prva braka. Francesco je, naime, bio udovac, njegova prva supruga Camilla preminula je sa samo devetnaest godina.
Otac joj je bio zemljoposjednik, no, kako je istražila Diane Halles, nije mu išlo baš najbolje, trebalo je pronaći još novca. Lisa je bila najstarija kći i za pretpostaviti je da ju je “kao najstariju sestru u domaćinstvu majka uvela u sve aspekte domaćinstva, uključujući i kuhanje, čišćenje, kupovinu, knjigovodstvo, pogađanje s trgovcima i upravljanje služinčadi”. Otac joj je pronašao partnera. Autorica se knjige, pak, pita, zašto je imućni Francesco del Giocondo među svim ženama koje je mogao oženiti odabrao baš nju?
Nekoliko je odgovora: “Izgledi da će djevojka bez miraza poput Lise pronaći supruga na uzavrelom firentinskom bračnom tržištu bili su gotovo ravni nuli. Dakle, nastavila sam se pitati, kako je Antonmaria pronašao mladoženju za kćer koju gotovo nije bilo moguće udati? Odgovor je u rodbinskoj vezi koja je spajala obitelji”. Drugi je mogući razlog da je bila ljepotica kakvom ju je opisao Vasari te, treći, da je bila žena otvorenog, slobodnog duha, kako se može iščitati na nekim povijesnim zapisima. Ili sva tri.
Rituali ljepote
Dianne Hales, nadalje, istražuje rituale ljepote koji su bili prisutni u 15. i 16. stoljeću, kao što su obrve podvrgnute agresivnom čupanju (inače, Mona Lisine su po svojoj prilici najanaliziranije obrve u čitavoj povijesti umjetnosti). Kosu, ipak, ima puno tamniju od onodobnog ideala zlaćanih kovrča, koje su Firentinke postizale izbjeljujućim tvarima i sjedenjem na terasama. Odjeća na slici pokazuje da joj je financijski dobro.
Haljina je elegantna i skupa, zelene boje, od najfinije svile, no nema ničega viška, ni steznika s perlicama, ni dragulja, pa čak ni vjenčani prsten. Slika je nastala vrlo vjerojatno 1503. godine, u pauzama između Leonardovih narudžbi za Borgije. Rođendan je Mona Lise bio 15. lipnja.
Navršila je dvadeset i četiri godine i, kako tumači Dianne Hales: “U tom ugodnom trenutku imala je sve razloge da bude nasmijana. Udala se i vodila siguran i ugodan život. U osam godina od vjenčanja prihvatila je posinka kao vlastito dijete i rodila petero djece”.
Bez ulice
Nekoliko je teorija o njezinom smiješku, niti jedna nije potvrđena. Ono što je sigurno jest da je slavni slikar i znanstvenik želio portretirati stvarnu osobu, pokazati pravi psihološki portret. Zašto baš nju bira kao protagonisticu, nije poznato. Poznato je da su njezini baka i djed živjeli nekoliko koraka od kuće njegova oca (on je bio izvanbračno dijete) i moguće je da ju je sam ugledao u susjedstvu. Moguće je da je sliku naručio jedan od političkih saveznika njezina muža, Giuliano, no nije jasno zašto.
Nakon ove slike život joj je donio niz udaraca. Umrlo je troje od šestoro djece koje je donijela na svijet. Njezina je sestra Camillea optužena za opscenost. Nakon što joj je umro otac, otkrilo se da je živio iznad svojih mogućnosti i trebalo je prodati još imanja, a ona se brinula za svoju osiromašenu braću.
Ona i suprug u Firenzi su preživjeli burnu 1530. godinu. On je preminuo 1538., iz njegove je oporuke jasno koliko je ju je volio čitav svoj život. Iako su se sinovi željeli brinuti u njoj, ona sa šezdeset godina odlazi u Monastero di Sant’Orsola, koji je primao udovice, gdje je bila s najmlađom kćeri. Umrla je sa šezdeset i tri godine.
Što se tiče slike, pretpostavlja se da ju nikada nije vidjela dovršenu, Leonardo je uz sebe čuvao svoje najvažnije radove, uključujući i njezin portret, dodajući povremeno tijekom godina par poteza.
Slika je nakon njegove smrti završila kod Salaìja, za kojeg se često insinuira da je s Leonardom imao nešto više od običnog prijateljstva. On ju je prije svoje smrti, a ubijen je u nasilnoj svađi 1524. godine, prodao francuskom kralju Franji I., koji ju je držao u svojoj privatnoj kupaonici u Fontainebleau. Luj XIV. je, pak, sliku stavio u spavaću sobu njegove nove palače u Versaillesu, nakon njegove smrti našla se u uredu upravitelja kraljevskih zgrada, a 1815. u Louvreu. Ukradena je 1911. godine, ukrao ju je Vincenzo Peruggia, pronađena je dvije godine nakon krađe, nakon čega slika postaje još slavnija. A što se tiče protagonistice slike, kako tumači Dianne Hales: “Najslavnija kći gotovo je nevidljiva u svojem rodnom gradu. Nijedna ulica ni spomenik ne nose njezino ime”.