Predrag Ejdus je žestoku borbu s bolešću (preminuo u Beogradu, 28. rujna, u 72. godini života) pelivanski vodio doslovce do posljednjeg daha, na sceni i ispred kamera.
Bilo je i bit će ovim tužnim povodom, detaljnijih i znalačkijih procjena Ejdusovog jedinstvenog performerskog metoda i njegove riznice sagrađene od dvjestotinjak teatarskih lica, više od pedeset filmskih uloga i osamdesetak uloga u televizijskim serijama!
Genijalni Skup
Ovdje sam, ipak, pokušao izdvojiti neka od Ejdusovih putovanja, za koja držim kako do srži osvjetljavaju njegovu potrebu da najrazornijim alatom i oružjem koje mu je sudbina podarila, stanu na stranu potlačenih, drugačijih, nemoćnijih, potisnutijih.
U vremenima dok smo se nadrimržnji još veselo smijali i vjerovali da će blagotvorni smijeh biti dostatan lijek protiv šovinističkih mizerija, e u ta vremena (praizvedba 1985., u Studentskom kulturnom centru u Beogradu, odigrana 1800 puta!) pojavila se “Šovinistička farsa” Radoslava Pavlovića, u režiji Egona Savina.
Uz drugog glumačkog titana, također preminulog Josifa Tatića, kao Srbina, Ejdus igra Hrvata i mitomanskom deliruju svoga profesora Dracha daje neponovljive apsurdne transkripte. U ingenioznom čitanju “Skupa” Marina Držića, u režiji Jagoša Markovića (Jugoslovensko dramsko pozorište, 2002.), Ejdusu je pripala uloga Zlati kuma.
On ju je, na fonu onog isisanog mediteranskog dna, okamine od soli, pretvorio u kuckoliku, nagnjilu apoteozu tragedije i farse odbačene starosti. Iste te 2002. godine, u produkciji Ateljea 212, mladi redatelj Stefan Sablić kleše mali dragulj o ljudskosti. “U posjeti kod gospodina Greena” Jeffa Barona, bio je savršen komorni poligon za dirljivu međuigru starca (Ejdus) i mladića (Srđan Timarov) u usponima i padovima nebranjenih bića - od trpljenja zbog gay ljubavi do žigosanog židovstva. Ejdusovu čežnju ne samo za supatničkim bićem u fikciji nego i skrb nad divnim partnerom, mogli ste doslovce opipati.
Kada se Egon Savin s Ejdusom 2004. (Jugoslovensko dramsko pozorište) bacio u mnogoznačno putešestvije Shakespeareova “Mletačkog trgovca” stvorena je hrabra predstava, s krajnje otvorenim alarmom da fašizam nije mrtav.
Gesta majstora
Ejdus je Shylocka porodio u sebi gestom majstora (upisavši se zaista u svjetsku galeriju njegovih tumača) ulazeći u background progonjenog bića, s neizbrisivom mukom iz kože drukčijeg: “Zar Jevrejin nema oči.”
Naposljetku, Ejdus je prošle godine, na Dubrovačkim ljetnim igrama, u režiji Zlatka Svibena, uzeo pod svoje patrijarha Nacija Glembaya. Nisam, nažalost, gledao tu njegovu playersku oporuku. Ali, ne sumnjam da je i u tom predatoru, mudri i tankoćutni Ejdus pronašao tragove oca koji čezne za sinom. Naime, od čiste potrage za ljubavlju sastojalo se umjeteonstvo Predraga Ejdusa.