"Koliko ste truda uložili u ove crteže, koliko vam znače? Mislim da je bitno da to objasnite nama, budućim umjetnicima, ali i restauratorima i konzervatorima. Možda će netko od nas jednog dana i restaurirati upravo ove vaše radove", govori mlada studentica grafike s Akademije likovnih umjetnosti Davoru Vrankiću, umjetniku rođenom 1965. godine u Osijeku.
Prvo se začuje smijeh. Profesora, kustosice, umjetnikove supruge i menadžerice, svakoga od nas kojemu se čini da je umjetnik u svojim pedesetim godinama daleko od toga da mu se djela restauriraju, odnosno, očito suprotno od onoga kako to izgleda iz studentske perspektive. Potom Vrankićev odgovor: “Svatko od nas ima oslobađajuću priču. Za mene je taj trenutak bio odlazak u Pariz, grad u kojemu i danas živim. Na Akademiji sam puno naučio, no bio sam zablokiran. To nije, naravno, pravilo za sve. Svatko mora naći okidač za sebe.”
Konstrukcija crteža
Davor Vrankić, u sklopu svoje samostalne izložbe “Obećavam ti čudo” u Muzeju suvremene umjetnosti, svaki dan dolazi u muzej te od 11 do 17, ponekad i do 18 sati, uživo crta, napravi tek kratku pauzu za ručak. Počinje, dakle, u 11 čim se otvori muzej, tad smo se i našli. Pet minuta kasnije supruga Silva donosi mu jaku crnu kavu, bez mlijeka. Par minuta kasnije dolaze prvi gosti, studenti predvođeni kustosicom izložbe Kristinom Bonjeković Stojković. Tako već nekoliko dana, a crtat će sve do početka prosinca.
Olovka je uvijek ista. Grafitna. 0,9 2B. Jedino tehničko sredstvo kojim se služi. Ima nekoliko takvih olovaka u džepu. U plavoj vesti, u tenisicama, i s jednom rukom u džepu, dovršava pojedine detalje golemog platna, sedam puta dva metra. Nastanak crteža može se pratiti i preko društvenih mreža. To je, reći će umjetnik, prije svega zbog njegovih pariških prijatelja, potom njujorških, no i zbog domaćih kolega. Grgur Akrap, jedan od talentiranijih mladih slikara, dolazi također na izložbu dok smo tamo. Govori: “Došao sam jer sam naprosto želio uživo vidjeti što sam gledao preko društvenih mreža, sjajno izgleda”, raspitujući se pri tom o načinu na koji Vrankić crta skraćenja.
Davor Vrankić crta bez ikakve pripremne skice, sve ima u glavi, temelj je, govori, kockasti i obli modularan crtež, svojevrstan sukob geometrijskih likova, nastavak teme koje je započeo u svojim posljednjim radovima, “Starosjedioc”, “Kraj spokojnih dana” i sl. U prostoriji u kojoj crta su stariji radovi, bića ili dobroćudna, ili kao iz noćnih mora...
Je li ovo uobičajen dan, što posjetitelje najviše zanima, kako reagiraju, pitamo ga? “Najčešće pitaju kako uspijevam postići osjećaj prostora, odnosno 3D samo običnom olovkom, znaju biti i iznenađeni veličinom papira na kojemu crtam. Misle da je konstrukcija crteža predviđena od početka, no ja nemam unaprijed skice, već sve radim uživo, crtež me odvodi gdje treba”.
Demistifikacija
Želio je, kaže umjetnik, da ga posjetitelji dožive u opuštenijoj atmosferi, da na neki način demistificira sam proces stvaranja u ateljeu, približi ga ljudima, vjeruje da im je zanimljivo vidjeti kako nastaju ovi crteži. Atmosfera je ugodna, razbija se mit o umjetniku u samoći ateljea. Ima li neke navike iz svojeg radnog prostora u Parizu, nedostaje li mu glazba, primjerice, dok crta: “Selio sam se u petnaestak godina u mnoštvo ateljea, naučio sam se naprosto prilagoditi”. Može li se koncentrirati na crtež dok ga ispituju o procesu stvaranja? “Da, nemam s tim problema”,
Još je dva puta, kaže, crtao uživo, jednom u Parizu, drugi put u Osijeku, no dovršavao je crteže, ovo je prvi put da stvara uživo crtež od samog početka. Već su definirani mnogi likovi, upada u oči jedan golemi, s dva različita oka. Rekla bih da mu je previše vremena mjesec dana za crtež, no umjetnik me demantira.
Dapače, kaže, nije siguran da će ga stići dovršiti za trajanja izložbe, nastavit će ga crtati u ateljeu, ili na nekim drugim izložbama. Govori: “Modul određuje kretanje crteža. No, ovo je kostur, on nastane brzo, a najduže radim detalje, za njih mi treba mnogo vremena”. Ostaje li svaki dan u muzeju do 17 sati, koliko je predviđeno, pitamo ga? “Na početku da, no kako se razvija crtež, imam potrebu i dulje ostati. Muzej, nažalost, radi samo do 18 sati. Kad počneš razvijati crtež, povuče te”, odgovara.
Pariška adresa
Pitaju ga, u trenutku dok crta, i gdje je kupio papir, odgovara da ga je kupio u Parizu, ali da se može pronaći i u Hrvatskoj, da je papir od 220 grama. Koliko mu je vremena, sljedeće je pitanje, trebalo da napravi crtež, širok osam metara, koji je u neposrednoj blizini? “Deset mjeseci” odgovara. Često, dok su ateljeu, crteže neznatno mijenja. Ima li potrebu mijenjati crteže nakon što ih izloži? “Ne” odgovara. Koliko ima olovaka sa sobom? “Puno. Kupujem ih uvijek u paketu”. A teksture su mu, nastavlja, izuzetno bitne...
Osječki umjetnik sa stalnom pariškom adresom posljednjih dvadeset godina, Davor Vrankić, jedan je od autora koje kolekcionari vole. Za svoju je zbirku njegove crteže kupili Ronald S Lauder, nasljednik kozmetičke kuće Lauder, Georges Renand koji dolazi iz obitelji koja već generacijama sakuplja umjetnine, Richard Rosenthal koji je sa suprugom Lois osnovao i muzej u Cincinnatiju.
Kolekcionara je još. Vrankićevi su radovi i u fundusu njujorške MoMA-e, a njegov su rad među ostalim hvalili i kritičari New York Timesa, pisali su kako ima “impresivne vještine olovke na papiru, stvara istodobno mračne i duhovite likove golemih očiju”. Izlagao je na skupnoj međunarodnoj izložbi o groteski u suvremenoj umjetnosti čiji je kustos bio Robert Storr, također ga je, pišući o toj izložbi, izdvojila međunarodna štampa.