Jedna od najdražih mi fotografija o kojoj sam ikada pisala jest fotografija crvene haljinice koju je snimila dubrovačka fotografkinja Ana Opalić. Snimila ju je u sklopu projekta Documente “Osobna sjećanja na rat i druge oblike političkog nasilja od 1941. do danas”. Haljina je pripadala osamdesetogodišnjem gospodinu Boži i spasila mu je život.
Naime, bio je dijete odvedeno u logor, slučajno su ga, na brzaka, odjenuli u crvenu haljinu, odijevajući mnogu djecu nisu ni primijetili kako je tko obučen. Došla je obitelj koja je željela usvojiti djevojčicu, usvojili su njega, i tako mu je ta haljina, koju desetljećima čuva, spasila život. Ana Opalić kasnije je s Barbarom Matejčić snimala fotografije uz priče romske djece, i izložila ih u galeriji Vladimir Nazor, na izložbi “Kad odrastem bit ću bogatašica...”
Na izložbi koja se do kraja mjeseca može pogledati u zagrebačkoj galeriji Studentskog centra, “Priče Roma”, fotografije snima Jasenko Rasol. Mogu se pogledati i video te predmeti koji prate pojedinu priču osobe s fotografije. Rasol je televizijski snimatelj i fotograf, a među njegovim novijim su radovima snimke nekadašnjih mjesta moći, danas razrušenih, poput političke škole u Kumrovcu, Haludova ili Titova Galeba, mjesta na kojima pronalazi razne neobične rakurse.
Iza izložbe “Priče Roma” stoje Fade In iz Zagreba i Romski resorni centar iz Darde, a cilj joj je kroz osobne priče pripadnika ove nacionalnosti različite dobi, podrijetla i iskustva pridonijeti razbijanju predrasuda i njihovoj integraciji u širu društvenu zajednicu. Izložba, prethodno predstavljena u osječkoj Galeriji Kazamat, priča priče osamnaest Romkinja i Roma, većinom pripadnika i pripadnica podskupina Muntenci/Munćani, Ludari i Ardeljani/Erdeljci, ogranka Bajaši, naseljenih u Slavoniji i Baranji.
Intervjuiraju ih, a Rasol ih snima na području Osječko-baranjske i Brodsko-posavske županije, najviše u naselju Josip Rimac u Slavonskom Brodu. Izložbom se najavljuje i otvaranje Muzeja osobnih priča u Osijeku.
Iako se priče razlikuju, pružaju insajderski uvid u suvremeni život i probleme zajednice, kojoj nositelji priča pripadaju. Odnosno, pričaju se priče ljudi, kroz prvo lice, priče jednog naroda koje se, nažalost, prepričavaju samo ako je kontekst negativan, provokativan ili senzacionalistički.
Spomenutim žanrom dokumentarne fotografije jednako se uspješno bave Jasenko Rasol i Ana Opalić. Jasenko Rasol snima u interijerima i u eksterijerima. Sasluša potom priču koju pojedinac ispripovijeda, na temelju te priče gradi fotografije. Primjerice, s bijelim mu cvijetom u kosi pozira lijepa Jovana. Ona se nije udala jako mlada, i stoga je, u svojoj zajednici, iako je u ranim dvadesetim godinama, stigmatizirana. Izvan zajednice je stigmatizirana kao Romkinja.
Protiv predrasuda i jednih i drugih ona se bori plesom, nastupa, naime na folkloru diljem zemlje, a Rasol, osim nje, snima i crne, već istrošene cipelice u kojima pleše, a na kojima je flomasterom ispisano njezino ime. U frizerskom je salonu, pak, sa škarama u rukama, snimljena Vedrana. Završila je srednju frizersku, bila je prva Romkinja na županijskom natjecanju, odlična učenica.
Osim nje, snimljene iz specifičnog rakursa u frizerskom salonu, sa jakim koloritom koji odlikuje ovu fotografiju, snima i škare i češalj kao dio njezinog pribora. Unatoč uspjehu, prepričava kako ljudi imaju mnoge predrasude prema Romima, primjerice, da smrde.
Na snijegu snima bračni par. Oni ne mogu imati djecu. Razmišljaju o medicinski potpomognutoj oplodnji. Njega zezaju da je nesposoban jer ne može imati djecu. Rasol ih snima uz dječje ljuljačke. Predmeti koji su snimljeni uz njih su keramičke figurice. On ih, kao djelatnik komunalnog poduzeća, kupi kada ih pronađe na ulici, i nosi ih doma njoj, jer je vesele. Snimaju, među ostalim, Milana Mitrovića, koji je počeo kao automehaničar, sada je student. Jedan je od 0,5 posto Roma koji imaju više ili visoko obrazovanje... Sjajne Rasolove fotografije prate, na pravi način, s puno ljudskog razumijevanja, svaku od pojedinih priča.