Jedna od boljih izložbi koju sam imala prilike vidjeti prošle godine, a odvijala se u zagrebačkoj fotografskoj galeriji Spot, bila je ona poljskog autora s boravištem u Cardiffu Michała Iwanowskog “Udaljen od ljudi”. Izložio je fotografije pejzaža koje je snimio tijekom rekonstrukcije tromjesečnog bijega njegova djeda i strica iz sovjetskog zatočeništva, kada je njihovim putem hodao od Kaluge do Poljske, propješačivši dvije tisuće kilometara. Tom mi je prigodom rekao:
“Imam problem s konceptom nevinosti. Svi hodamo na kostima. Nema zemlje na svijetu koja u nekom trenu nije bila u ratu.” Odmah me to podsjetilo na ciklus “Neplodna tla” Sandre Vitaljić, fotografije danas zapuštenih pejzaža, nekoć mjesta traumatičnih događaja, egzekucija, npr. Adolfovac, Bučje, Jadovno, Dotrščina, Jasenovac... Marina Paulenka i Borko Vukosav autori su projekta “Prazno nebo” čija su tema teritorijalne granice Hrvatske i susjednih zemalja: poetske fotografije bilježe nebo ili vaze s cvijećem ubrane na granicama. Zoran Pavelić je nedavno pozivao u spomen park Dotrščina u sklopu projekta “Osunčana mjesta”: one koji su se odazvali snimao je kako mijenjaju pozicije u potrazi za svjetlom i stoje na poziciji.
Direktna usporedba ova četiri ciklusa moguća je na 58. po redu Porečkom annalu otvorenom u Istarskoj sabornici. Riječ je, podsjetimo, o najstarijem organiziranom izlaganju suvremene umjetnosti koje postoji, dakle, preko pola stoljeća, a imao je tijekom godina svoje uspone i padove, pa i razne polemike kao kad je primjerice Ivan Jakovčić, tada istarski župan, 2010. godine bio nezadovoljan konceptom suvremene umjetnosti u izboru Slavena Tolja što je javno i izrazio, te je išao dokazivati da takvo što, kao što je izloženo, a naglasak je bio na performansima i konceptualnoj umjetnosti, i on sam može.
Slika Bojana Šumonje i Marka Jakše
Kustosica je ove godine Nataša Ivančević, inače viša kustosica Muzeja suvremene umjetnosti, tema je “Priroda, društvo i druge priče”. Početke, naravno, nalazi u “Isječku rijeke” Ivana Kožarića, šetnjama protagonista umjetničke grupe Gorgona, šetnjama Aleksandra Battista Ilića, Ivane Keser i Tomislava Gotovca po Sljemenu. Od spomenutih, izložen je samo Kožarićev rad. Ostali radovi sežu do unatrag desetak godina, neke od njih već smo imali više puta prilike pogledati i ovdje se može postaviti pitanje opće koncepcije Porečkog annala: je li ono zamišljeno da prikazuje posljednjih godinu dana u stvaralaštvu, što bi imalo više smisla, i prepozna neki noviji trend, ili je podređen temi pa datacija i više nije bitna. Ja bih se odlučila za prvo. No, to je ujedno i jedina zamjerka izložbi koja je jako dobro detektirala navedenu temu. Izložba ima međunarodni predznak, no izlažu samo oni autori koji su na neki način već vezani uz Hrvatsku.
Jaka je i slikarska dionica izložbe. Sebastijan Dračić izlaže tri slike, najupečatljiviji je distopijski prizor opustošene zemlje i nuklearnih eksplozija. Bojan Šumonja i Marko Jakše izlažu slike koje su nastale zajedničkim radom, riječ je o nadrealnim prizorima, u konkretnom slučaju, na slici nazvanoj “Cinema Furesta” šuma je opustošena požarom, a glave mnoštva ljudi u pukotinama stijena. Zlatan Vehabović izlaže rad iz ciklusa “Temelji u blatu”. Vehabovićev novi ciklus sada gledamo u Umjetničkom paviljonu, nastao je tijekom umjetnikova putovanja po Arktiku.
rad Zrinke Barbarić
Po Arktiku je, u sklopu istog programa, prije Vehabovića putovao i Tomislav Brajnović, rad nastao upravo na ovu temu izložen je u Poreču: Brajnović je potajno tamo donio sadnicu masline, posadio ju na zaleđeno tlo, ispisao Peace, i potom ju uništio, a dokumentacija ovog rada izložena je u Poreču. Zrinka Barbarić radi instalacije na temelju uginulih kukaca i životinja. Zanimljive radove, u pravilu uvijek na granici znanstvenog i arta, izlaže Vitar Drinković, u ovom slučaju riječ je o instalaciji “Biljno sljepilo”, pomoću koje posjetitelj može uspostaviti komunikaciju s biljnim svijetom. Pohvala instalaciji “Mikrokrajolici” Kristine Pongrac, koju smo nedavno vidjeli i na Salonu mladih.