EKSKLUZIVNO

PSIHOANALITIČARKA SLAVNE UMJETNICE 'Marina Abramović je u djetinjstvu i mladosti svakodnevno bila izložena velikom strahu od smrti'

Gety images

Marina Abramović (lijevo) i Jeannette Fischer (desno)

Poznata umjetnica performansa do kasnih dvadesetih godina živjela je s dominantnom majkom koja je od kćeri, čak i kao odrasle žene, tražila da joj polaže račune o svakoj sitnici vlastitog života

Temelj performansa Marine Abramović često je nasilje, bol, zapravo bespoštedno, brutalno suočavanje sa strahovima koje je umjetnica imala kroz život.

Više je puta u karijeri pod krovovima muzeja i galerija riskirala i vlastiti život, pustila posjetiteljima da s njezinim tijelo čine što ih volja, ponudila im, primjerice za performansa Ritam 0, u kojem je fizički ostala posve pasivna, noževe, koplja, sjekiru, čavle, bič, čak i pištolj pored kojega je bio metak.

Zašto to čini i otkud potreba za tim raznim iteracijama autodestrukcije, podsvjesno je i sama, barem dijelom, znala. No, poznata švicarska psihoanalitičarka Jeannette Fischer 2015. joj je za višednevnih razgovora koje su vodile u kući Marine Abramović u Hudsonu dala svoja objašnjenja veze između umjetničina života, djetinjstva posebice, koje je provela s majkom koja je opsesivno kontrolirala njezine postupke i distanciranim ocem - nekadašnjim partizanskim borcima, herojima NOB-a, koji su je često izlagali psihičkom nasilju - i njezine umjetnosti. Iz tih razgovora nastala je i knjiga “Susret psihoanalitičarke i Marine Abramović”. Hrvatskog prijevoda nema, ali postoji izdanje beogradske Geopolitike.

Psihičko nasilje

Abramović je, komentirajući te zapise, kazala da su to razgovori u kojima je Fischer “istraživala njezinu dušu”.

“Ako čovjek nanosi sebi bol da bi se oslobodio straha, onda je bol u redu”, kaže, među ostalim, Abramović u knjizi.

Jeannette Fischer koja će idući tjedan biti gošća jučer otvorenog Sajma knjiga u Puli nudi zanimljiv uvid u motive i umjetnost Marine Abramović.

“1998. sam prvi put vidjela Marininu izložbu, bila je to izložba Javno tijelo u Kunstmuseumu u Bernu. Bila sam fascinirana, oduševljena. Marina otkriva sve one fine, suptilne relacije među ljudima, u njihovim odnosima, mehanizme nasilja koji neizbježno postoje ispod površine, a koji uglavnom prolaze neimenovani.

Palo mi je na pamet da se ona u performansima bavi istim stvarima koje ja istražujem kroz psihoanalizu. To me jako privuklo. Zato sam joj se javila. Ubrzo smo se potom i srele”, kazala je u intervjuu za Jutarnji list Jeannette Fischer.

Ističe da knjiga nije njezina psihoanaliza Marine Abramović. “Od našeg prvog susreta postale smo prijateljice. Razgovori koje smo vodile, iz kojih je nastala knjiga, razgovori su dviju prijateljica koje imaju dvije različite profesije, obogaćuju i potiču jedna drugu. Dviju prijateljica koje imaju povjerenje u ono što radi ova druga.

Bez neovisnosti

Bilo mi je neobično i iznenađujuće što je Marina držala da su veze koje sam ja vidjela između njezine umjetnosti i njezina života vrlo realne, istinite i da može nešto napraviti s mojim interpretacijama.

Jer, često se događa da psihoanalitičar pokušava napraviti interpretaciju koja nije primjenjiva, koja ništa ne pridonosi razumijevanju povezanosti umjetnosti i nečije biografije. S Marinom je bilo sasvim suprotno: bila je oduševljena i jako joj je laknulo da se ono što je oduvijek u sebi osjećala može verbalizirati. Umjetnost ne treba riječi. Marina svojim nastupima donosi nesvjesno, unutarnja zbivanja pretvara u formu, u pokret. Povukla sam veze između njezine osobne povijesti i dala tome tekst. Meni je iznenađenje bila Marinina reakcija olakšanja i zahvalnosti”, kaže Fischer.

Abramović se u svoje nastupe daje nesebično, beskompromisno, riskirajući sve, uključujući i vlastiti život. Odakle ide ta ekstremna posvećenost?

“To ima veze s činjenicom da je Marina bila izložena velikom strahu od smrti u djetinjstvu i mladosti. To je bio dio njezine svakodnevice. Marina je dugo godina izazivala smrt. Manje je tu riječ o iskustvu smrti, više o tome da ima pravo na život. Zamislite da vas kao dijete ne doživljavaju kao neovisnu osobu. Umjesto toga, stavljeni se u funkcionalnu ulogu u odnosu na drugu odraslu osobu, u ovom slučaju majku.

Tako je ovo dijete uskraćeno u svojoj neovisnosti, a to je jednako uništavanju ega djeteta kao autonomnog bića”, govori Fischer objašnjavajući kako je kći Abramović bila objekt svoje majke. U knjizi piše: “Biti prinuđen odreći se ličnog kako bi ispunio želju nekog drugog izaziva strah, smrtni strah.” Abramović je do kasnih 20-ih živjela s dominantnom majkom, koja je od kćeri, čak i kao odrasle žene, tražila da joj polaže račune o svakoj sitnici vlastitog života.

“Činjenicu da Marina ima kreativni potencijal da pretvori tu borbu u umjetnost pripisujem njezinoj genijalnosti i životnoj volji”, ističe psihoanalitičarka.

Marina Abramović, iznova i iznova se izlažući nasilju u performansima, čak pogibelji, zapravo pokušava preživjeti, dolaskom do granice samouništenja kao da sebi konačno dopušta da ima pravo na život.

“Marinina beskompromisna priroda ima svoje podrijetlo, više puta pokušava se izboriti za opstanak, doći do granice uništenja i na taj način dobiti pravo na život. Riskirati život ovdje znači sebi pružiti pravo na život.”

Patologija

Je li performativna umjetnost i neka vrsta terapije i utjehe Marini Abramović?

“Terapija znači ozdravljenje, znači olakšanje, također otkupljenje od patnje. Često se pretpostavlja da je patnja pokretačka snaga umjetnosti. Rijetko da će koji umjetnik ići na psihoanalizu jer se boji da će mu ideje nestati i da će se motor umjetničkog stvaranja ugasiti čim se stvori osjećaj vlastite dobrobiti. Ali, patnja nije neophodna za stvaranje umjetnosti. Kreativni nagon dio je svakog ljudskog života, kako god da on bio izražen, kroz umjetnost, znanost, arhitekturu...

Marina nastupa. Koristi se vlastitim tijelom da bi unutarnjem događaju dala vanjsku formu i izraz, namijenjenu publici. Svak će tim nastupima biti drugačije dotaknut i može razumjeti taj performans kroz svoju perspektivu. Umjetnost uvijek nešto mijenja u nama, čak i nesvjesno. Ako sebi dopustimo uključiti se. Baš kao što nešto mijenja i u životu umjetnika.

Stvaranje umjetnosti i uključivanje u umjetnost znači promjenu. U tom je smislu umjetnost uvijek terapeutska. Želim to definitivno iščitavati u smislu promjene i mijenjanja, a ne u smislu bolesti, patologije ili neuroze. Jer tko određuje što je neurotično? Kad počinje patologija, a kad ne? Psihoanaliza žestoko odbacuje ovakav sustav vrijednosti”, naglašava Jeannette Fischer.

Strah i nemoć

U svojim performansima Marina Abramović često i preuzima odgovornost za djela publike. Posve se izlaže i pritom ih posve ekskulpira od odgovornosti. Što to govori?

“Performans Ritam 0, izveden u Napulju 1974. godine, za kojega je sve sudionike oslobodila njihove osobne odgovornosti, vrlo jasno pokazuje koliko ljudi mogu biti besramno nasilni i koliko je malo potrebno da se nasilje u nama provede u djelo. Marina je tamo preuzela odgovornost za sve što se događa u tom prostoru za vrijeme njezina performansa.

Ponudila je gledateljima 72 predmeta, dopustila im da s njima postupaju neodgovorno, po potrebi ugroze je ili ubiju. Na kraju joj je u ruku utisnut napunjen pištolj i dovučen do grla. Jedino što je nedostajalo jest naredba da povuče okidač. To pokazuje da nasilje ne poznaje granice kad su ljudi oslobođeni od odgovornosti. To znamo iz rata: kad je dopušteno ubijanje, to može mobilizirati ogromno oslobađanje agresije, koja je prikrivena.”

Može li umjetnost izliječiti strah?

“Ne, ne može. Strah uvijek znači biti odvojen od sebe i od svijeta. To znači nemoć. Da više nema osjećaja, da više nisi u odnosima, u društvu. Da biste se izliječili od straha, potrebno je novo iskustvo odnosa, potreban je ljekoviti odnos.

To nije moguće bez osobe koja će vas zrcaliti. To nudi, na primjer, psihoanaliza. To je razlog zašto psihoanaliza traje toliko dugo jer je za obnavljanje povjerenja u odnose potrebno puno posla. Umjetnost je sposobna učiniti strah podnošljivim.”

Marina Abramović otvoreno pokazuje svoju ranjivost. I ova knjiga je dokaz tome. Koliko je hrabrosti potrebno da bi se čovjek tako ogolio?

“Kad bismo svi otvoreno pokazali svoju ranjivost, svijet bi bio bolje mjesto. Prepoznali bismo koliko nasilja ima u našem svakodnevnom životu i u odnosima s drugima. Jer, nasilje boli. Stoga moramo preformulirati pitanje i pitati zašto je u našem društvu potrebna hrabrost da bi se pokazala ljudska ranjivost? Zar nešto nije u redu s tim društvom?”, zaključuje naša sugovornica psihoanalitičarka Jeannette Fischer.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo