VALENTINA LJUBIĆ TOBISCH

Put dubrovačkog pladnja s vrčem preko Beča do New Yorka

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 25.11.2019. u 23:48

Metropolitan muzej

Valentina Ljubić Tobisch

Osjećala sam se poput Jamesa Bonda preuzimajući na aerodromu tako vrijednu umjetninu, zaštićenu u originalnim spremnicima iz 16. stoljeća. Ali sada će u Metropolitanu biti izložen rad koji sam ja restaurirala!

U lipnju ove godine nazvala me Božena Popić-Kurtela, konzervatorica iz Dubrovnika, da hitno trebaju restauraciju umjetnine iz područja za koje sam specijalizirana. Tajming se sjajno poklopio, upravo sam se spremala za Hrvatsku. Nije mi u telefonskom razgovoru rekla o čemu je riječ, čekala je da dođem, no znala sam već i po njezinom tonu da se radi o posebnom predmetu. Čitava je situacija bila poprilično neuobičajena”, priča nam Valentina Ljubić Tobisch, hrvatska restauratorica koja živi u Beču i koja je restaurirala dragocjeni pladanj s vrčem iz Moćnika dubrovačke katedrale, inače jedini predmet iz Hrvatske koji će biti na izložbi njujorškog Metropolitan muzeja “Making Marvels: Science and Splendor at the Courts of Europe” (Stvaranje čudesa: znanost i raskoš na europskim dvorovima).

Izložba se u znamenitom muzeju otvara sutra i traje četiri mjeseca. Pladanj s vrčem naći će se uz srebrninu mađarske plemićke obitelji Esterházy, potom najveći, zeleni dijamant na svijetu iz 18. stoljeća, 41-karatni je, i jedini ove vrste ikada pronađen, te Turk, za koji povijest bilježi da je prvi humanoidni robot, odnosno prva mehanička figura koja je pobijedila čovjeka u šahu, a anegdota kaže da je pokušaju prevare u ovoj igri uhvatio i samog Napoleona Bonapartea. Dakle, u više nego dobrom društvu.

Božena Popić Kurtela s Konzervatorskog odjela u Dubrovniku bila je u pratnji vrijednog predmeta kada je putovao u New York. Budući da je već vidjela izložbu koja se sutra otvara, kaže nam: “Pladanj s vrčem iz Dubrovnika ima veliki značaj na izložbi, na samom je njezinom početku, prvi eksponat po ulasku. U New York je stigao iz Beča, cargo prijevozom, zajedno s austrijskim umjetninama koje su također na izložbi.”

Kaže i kako su se dugo dvoumili nakon što je župnom uredu stigao poziv da ovu umjetninu izlože: “Vrč je pao prije desetak godina, dosta je toga bilo oštećeno, restauracija je bila skupa. Složili smo se da ćemo odgovoriti na poziv Metropolitana, pristati izložiti umjetninu koja ima status zaštićenog kulturnog dobra, no da to treba izvesti vrhunski stručnjak i tako smo došli do Valentine.” Koliku ima vrijednost za Dubrovčane? “Ogromnu. Inače, godine 1779. spominje se u inventaru dubrovačke katedrale Gospe Velike, no nije poznato od kuda je došao.”

pladanj, djelo Marxa Weinolda

 

Radila cijelo ljeto, dan i noć

Izradio ga je 1550. godine slavni majstor Peter Kuster iz Nürnberga, grada koji je bio jedno od središta europskoga zlatarstva. Pladanj s vrčem izrađen je od pozlaćenoga srebra i ukrašen je životinjama i biljkama - zmijama, ribama, gušterima, kornjačama, puževima, rakovima, izrađenim tehnikom lijevanja i potom obojenim. Riječ je, često se uz ovaj predmet navodi, o najrafiniranijemu zlatarskom predmetu u manirističkome stilu u Dubrovniku, a vjerojatno i čitavoj Hrvatskoj.

Valentina Ljubić Tobisch svoju priču o restauraciji nastavlja: “Bila je subota kada sam došla u Biskupsku palaču. Rekli su mi odmah koliko je kratak rok, ispočetka se čak mislilo da se izložba otvara u listopadu. Nakon što je Ministarstvo kulture dalo dozvolu za prelazak granice, stigla sam, ponovno, avionom u Dubrovnik, preuzela pladanj s vrčem i vratila se natrag u Beč. Osjećala sam se poput Jamesa Bonda, preuzimajući na aerodromu ovoliko vrijednu umjetninu”, priča.

Umjetnina je bila zaštićena u originalnim spremnicima iz 16. stoljeća, za što su se pobrinuli konzervatori iz Dubrovnika. Nosila ju je sama, bez policijske zaštite. Što su rekli carinici? “Stavila sam je na traku da prođe pregled pod x zrakama, bez da sam im išta rekla. Naravno, imala sam sve potrebne papire. A kada su carinici vidjeli sve te sitne životinje, tako minuciozno izrađene, zvali su jedan drugog i pokušali pogoditi o čemu je riječ”.

Radila je čitavo ljeto, ponekad i danonoćno, kako bi stigla rokove. “Najveći mi je problem bilo to što je dosta firmi s kojima surađujem i koje su mi potrebne prilikom restauracije pojedinih dijelova, bile na godišnjem odmoru.”

 

Prvi korak, po povratku u Beč, nastavlja, bio je detaljno rastavljanje objekta. “Nikad se ne zna što se skriva ispod svih slojeva.” Paralelno je krenula u proučavanje povijesti: “To je uistinu jedinstveni predmet, o kojem nema puno podataka, nedostaje i temeljna informacija odakle u Dubrovniku. Kvaliteta materijala je vrhunska. O njemu se jako malo zna. Potpisuje ga Peter Kuster. Postoji dokument iz 16. stoljeća na kojemu piše kako je Kuster negative nekih od životinja otuđio, zbog čega su ga tužili. Sudski je morao dokazivati, pred komisijom, kako je došao do negativa.”

Slični predmeti, s istim materijalima, nastavlja naša sugovornica, dobro su istraženi u amsterdamskom Rijksmuseumu, pa se obratila i njima za pomoć: “Bilo je, sve u svemu, jako napeto, no stigla sam na vrijeme. Najviše mi je nedostajalo to neko međuvrijeme za razmišljanje.”

Najteže je bilo raditi na sitnim detaljima: “Većinu sam radova, počevši od čišćenja mnogih površina, obavljala pod mikroskopom. Riječ je i o vrlo krhkim predmetima.”

Jedan je od problema, nastavlja, bio u tehničkom saniranju, vrč je bio poprilično oštećen: “Znalo se dogoditi i da vrč, koji stoji na sredini pladnja, padne, pa je neke dijelove oštetio. Ovi predmeti imaju veliko simboličko značenje i važni su. Nije se smjelo bušiti rupe, pa je valjalo biti dosjetljiv. Trebalo je smisliti novi tehnički sklop za bazu od vrča, kako bi se ponovno mogao postaviti onako kako je zamišljen, u sredini, a da ne pada”.

Pladanj, inače, teži nešto manje od četiri kilograma, a vrč dva. I sam završetak restauracije predmeta bio je dugačak: “Nikad nisam jedan objekt toliko dugo ponovno sastavljala, trebala su mi puna dva tjedna”. Restauracija se financirala novcem Metropolitan muzeja i Dubrovačke biskupije uz suradnju Konzervatorskoga odjela u Dubrovniku. Na koliko je novaca procijenjena restauracija? “Ne bih željela o tome”, kaže naša sugovornica.

Stalak iz 17. stoljeća koji je izradio Johann Joachim Busch

 

Ogroman budžet izložbe

Što se tiče izložbe u Metropolitan muzeju, nastavlja: “Izložba je to golemog opsega, s golemim budžetom. Najbolje i najkvalitetnije stvari vezane su uz to razdoblje. Puno su predmeta posudili, primjerice, iz Austrije”.

Valentina Ljubić Tobisch rodom je iz Oroslavlja, a ima restauratorsku radionicu u Beču. U Beču je i studirala, neko je vrijeme bila i voditeljicom restauratorske radionice Tehničkog muzeja. U jednom se trenu ipak odlučila za privatni posao. I nije požalila. Specijalizirala se, kaže, za metalne površine materijalnih objekata. A upravo u ponedjeljak, kada se otvara izložba u New Yorku, obranit će svoj doktorat.

U katalogu koji su nam poslali iz Metropolitan muzeja stoji, među ostalim, kako je između 1550. i 1750. godine gotovo svaka kraljevska obitelj u Europi sakupljala umjetnine, ali i razne inovacije. Europski su monarsi vjerovali, i bili su u pravu, da odražavaju njihovu moć. Osim umjetnina, pokazuju se, dakle, kako navodi kustos izložbe Wolfram Koeppe, “posvećenost gadgetima na kraljevskim dvorovima u Europi u 16. i 18. stoljeću”.

Na izložbi je oko 170 predmeta, satovi, namještaj, znanstveni instrumenti, nakit, slike, skulpture, tiskovine i drugo, više je od pedeset posuđivača, dio umjetnina nikad nije bio izložen u Americi. Osim već nabrojanih, među highlightima će biti i “The Draughtsman Writer”, mehanički automat za pisanje koji je oko 1800-te izumio švicarski mehaničar Henri Maillardet, zlatno zvonce koje je koristio car Rudolf II. te lavabo koji je po svoj prilici pripadao Johannu Wilhelmu Voigtu I. Ovaj potonji predmet vrijedio je 1900 talera, u doba kada je prosječna plaća učitelja bila 400 talera, a Metropolitanu ga je posudio privatni kolekcionar koji je želio ostati anoniman.

vepar Caspara Beutmüllera starijeg

 

Odnedavni ravnatelj Metropolitana Max Hollein, kojeg, inače, poprilično hvale u američkim medijima, izjavio je uoči izložbe da će se vidjeti koliko su se ova blaga cijenila u dvorskom životu, kako su služila i za prestiž i za zabavu te će se pokazati neki od najinovativnijih tehnoloških predmeta. Izložba se ne financira iz državnog budžeta, već iz fondacije Anne-Marie i Stephena Kellena.

Inače, tjedan dana prije samog otvaranja, prošlog ponedjeljka, čitav Empire State Building bio je obojan u zeleno, pozivajući na izložbu.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo