ZAGREB - Postoji jedan grad. Naš glavni grad. Zove se Zagreb. Velik je i lijep. Od drugih gradova u zemlji razlikuje se po mnogočemu, od nekih je bolji, od nekih lošiji. Lijepim ga i poznatim čini i velik broj spomenika koji ga rese... i arhitektura... i ljudi. Zagreb štiti svoju arhitekturu kao dio baštine.
Baština je ono na što smo svi ponosni, ona predstavlja osnovu našega identiteta, baštinu smo naslijedili i trebali bismo je, ime joj barem tako kazuje, prenijeti našim potomcima kako bi i oni imali što baštiniti. Tako od pamtivijeka funkcioniraju kulturne sredine, među koje se ubraja i Zagreb. U Zagrebu su stvari ponekad i malo drukčije.
Zagreb nastanjuju dobri ljudi. Rođeni Zagrepčani i doseljeni Zagrepčani koji su ga odabrali za svoj grad. Zagrepčani vole Zagreb i žele mu dobro. Često, međutim, ne osluškuju njegovo bilo, ne prepoznaju mu potrebe pa griješe. Ponekad i kobno. Ne uspije Zagrepčanima baš uvijek sačuvati ono najvrednije ili vrijedno očuvanja.
Razlog je možda i u tome što nisu baš svim Zagrepčanima jasni principi zaštite koja je uspostavljena nad baštinom oko njih. Proizvoljno tumače zakone i pravilnike na domišljate načine te se usuđuju i na nedopušteno: intervenciju bez potrebnih odobrenja.
Tko je odgovoran?
Takve aktivnosti omogućuju im nedovoljno jasne zakonske odrednice, ali i hijerarhijska neusklađenost, koje često ostavljaju neugodan prostor za svojevoljnost i manipulaciju. Rečeno često rezultira pogodovanjima i neusklađenostima pa grad poprima sve otužniju sliku. Očevicima smo tako često nesretne i nespretne prakse, za koju smo svi odgovorni. I struka i javnost i građani. Svi koji volimo Zagreb.
Jedna od posljednjih neprimjerenih intervencija na kulturnom dobru našega grada je preuređenje unutrašnjosti zgrade Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje u Mihanovićevoj ulici. Samostojeću petokatnu uredsku zgradu s pripadajućim administrativno-socijalno-zdravstveno-rehabilitacijskim sadržajima Središnjeg ureda za osiguranje radnika projektirao je poznati zagrebački arhitekt Rudolf Lubynski, koji je izvedbu dobio po prvonagrađenom radu u dvostupanjskom natječaju iz 1925. U projektiranju mu je vrijednim suradnikom bio i mladi Lavoslav Horvat, koji će par godina kasnije ostvariti i svoju beogradsku zgradu Mirovinskog osiguranja. Originalni je projekt izveden do 1928. kada je građevini izdana i uporabna dozvola, a od 1938. do 1940. godine pretrpio je određene pregradnje u prizemlju, na prvom i drugom katu te u prostoru bazena “Terapija”. Najveće je, pak, i najkobnije pregradnje građevina pretrpjela upravo prošle godine kada se pristupilo cjelovitom preuređenju interijera središnjeg dijela prizemlja.
Premda monografija o arhitektu Rudolfu Lubynskom nije objavljena, poznatim se arhitektom najopsežnije bavio arhitekt Aleksander Laslo, koji je pri katalogizaciji projekata i ostvarenja velikog arhitekta obradio i jedinicu u Mihanovićevoj ulici. Upravo zahvaljujući arhitektu Laslu pronađena je i izvorna fotodokumentacija, koja nam je ljubaznošću fototeke Muzeja grada Zagreba dana na uvid. Zahvaljujući rečenom, danas je omogućena usporedba izvornog i novonastalog interijera u Mihanovićevoj 3.
Nužna studija
Secesija i art-deco, koji su u arhitekturu i dekoriranje njezinih interijera uveli keramiku kao završni sloj, fajansni ukrasi te žućkasti i sedefasti tonovi specifičnog interijera arhitekta Rudolfa Lubynskog i kipara Hinka Juhna, u zgradi su Mirovinskog osiguranja rezultirali prepoznatljivim i specifičnim arhitektonskim izrazom.
Rijetka je namjena zgrade zasigurno u tome pripomogla, ali je nevjerojatno da je zgrada očuvala izvornu namjenu u izvornom interijeru tijekom sedamdesetak godina od uređenja “Terapije”, a da je danas takav interijer narušen neprimjerenim prijemnim dijelom i šalter-salom. Arhitektonska je funkcionalnost i pročišćenost prostora, uz naglašenu vrijednost namještaja i opreme, odredila nesumnjivo spomeničko svojstvo zgrade koje je trebalo u cijelosti očuvati u izvornom oblikovanju i materijalima. Naime, Zagreb nije bogat takvim interijerima.
Nužna je bila izrada kompleksne konzervatorske studije te projekta obnove građevine u cijelosti, a izvedene parcijalne sanacije i izmjene nepovratno su narušile njenu cjelovitost. Putem stručne i ovlaštene pravne ili fizičke osobe, koja posjeduje propisano odobrenje Ministarstva kulture, trebalo je utvrditi opseg i vrstu svih intervencija u interijeru, s detaljnim troškovničkim stavkama sve izraditi prema konzervatorskim smjernicama. Predmetna građevina nema status pojedinačno zaštićenog kulturnog dobra, ali svojom arhitektonskom kvalitetom i stupnjem očuvanosti izvornih arhitektonskih obilježja bitno pridonosi očuvanju ambijentalnosti predjela te upotpunjavanju povijesne fizionomije Zagreba.
Loše stanje
Loše izvorno građevinsko stanje zgrade moralo se sanirati uz uvijek dopuštene zahvate osuvremenjivanja unutarnjeg uređenja i prilagodbe današnjim potrebama i standardima, ali uz bezuvjetan i strogi konzervatorski nadzor kojim bi se odredile zone i granice intervencija.
Neupitno je da dotrajale građevine treba obnavljati, revitalizirati i usklađivati ih s današnjim potrebama. Recentna je, međutim, intervencija u Mihanovićevoj ulici ostvarena bez ishođenja prethodnih odobrenja koje je za građevinu unutar zaštićene Povijesne urbane cjeline Grad Zagreb, a ujedno i građevinu zaštićene cjeline Zelene potkove trebalo ishoditi. Upravo zbog nejasnoće i nerazumljivosti stručnih definicija i terminologije vezane uz zaštitu kulturnih dobara na području grada Zagreba koji je, kao glavni i najveći grad naše zemlje, donekle specifičan i u pogledu organizacije zaštite kulturnih dobara, možda ih je potrebno dodatno pojasniti. Javnosti treba približiti konzervatorski pojmovnik i Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara pa će možda kobnih pogrešaka biti manje.
Kulturna dobra od interesa su za Republiku Hrvatsku.
Uživaju njenu osobitu zaštitu te su, bez obzira na vlasništvo, preventivnu zaštitu ili registraciju, zaštićena prema odredbama Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.
Upitna uklopivost
Vlasnici i nositelji prava na kulturnom dobru te drugi imatelji kulturnog dobra odgovorni su za zaštitu i očuvanje kulturnih dobara prema istom zakonu. Za zaštitu i očuvanje kulturnih dobara, za određivanje mjera zaštite i nadzor nad njihovim provođenjem za područje grada Zagreba je, kao nadležno tijelo, zakonom određen Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode.
Zakon o zaštiti kulturnih dobara predmnijeva zaštitu i očuvanje kulturnih dobara u neokrnjenom i izvornom stanju; prenošenje kulturnih dobara budućim naraštajima; stvaranje povoljnijih uvjeta za opstanak kulturnih dobara i poduzimanje mjera potrebnih za njihovo redovito održavanje; sprečavanje svake radnje kojom bi se izravno ili neizravno mogla promijeniti svojstva, oblik, značenje i izgled kulturnog dobra i time mogla ugroziti njegova vrijednost; sprečavanje protupravnog postupanja i protupravnog prometa kulturnim dobrima te uspostavljanje uvjeta da kulturna dobra prema svojoj namjeni i značenju služe potrebama pojedinaca i općem interesu.
Čini se nevjerojatnim da se u razdoblju od par mjeseci, koliko su trajali značajni građevinski radovi u unutrašnjosti zgrade u Mihanovićevoj, nitko od vjerojatno brojnih visokoobrazovanih zaposlenika ili izvođača nije upitao o legalnosti poduzimanih zahvata.
Ponekad i nije u pitanju kvaliteta izloženih rješenja, najčešće je upitna njihova uklopivost u zadane situacije, koje su na značajnijim građevinama kompleksnije opterećene vrijednom naslijeđenom tradicijom.
Tako ćemo od ove godine u središnjici Mirovinskog zavoda u Mihanovićevoj ulici umjesto stilizacije secesije ili art-decoa “uživati” u ulaštenim površinama granita, inoksa i ostakljenih ploha projektanata koji su zaboravili za kakav arhitektonski plašt projektiraju interijer.
Sjena na struku
Kako je razdoblje gradnje velebne građevine sredinom dvadesetih godina prošloga stoljeća pokazalo senzibilitet te je za planirane radnje angažiralo vodeća umjetnička imena, poput Lubynskog za arhitekturu te Roberta Frangeša Mihanovića ili Hinka Juhna za reljefe, skulpture i drapiranje interijerskih površina, tako današnjica pokazuje posve drukčiji senzibilitet. Svojevoljno tumačenje o nepostojanju potrebe ishođenja odobrenja od nadležnih tijela, koje u ovom slučaju predstavlja Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode, za tako opsežne građevinske zahvate “jer se radi samo o interijerskim zahvatima” baca sjenku na čitavu konzervatorsku struku u zemlji koja se diči naslijeđem.
Kuća u Mihanovićevoj zasigurno nije najznačajnije djelo Lubynskog, nije čak niti pojedinačno zaštićena kao kulturno dobro, pa je očito trebala “pasti” poput mnogih drugih značajnih ostvarenja koja kontinuirano potiho i bespovratno nestaju.
Svake se godine zahvaljujući trudu brojnih konzervatorskih ureda Ministarstva kulture i Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode u Zagrebu, koji je nadležan za izradu prijedloga rješenja zaštite kulturnih dobara na zagrebačkom području, povećava broj pojedinačno zaštićenih kulturnih dobara. Nažalost, upravo zbog ovakvih nesretnih primjera bespovratno uništene, vrijedne spomeničke baštine taj proces očito treba intenzivirati. Činjenica je i da zgrada u Mihanovićevoj 3 nije stigla sa svojim interijerom i spomeničkom plastikom doći na red za zaštitu i da je sada nepovratno uništen njezin najvredniji dio.
U postojećim propisima stoje nedorečenosti pa je teško pojedinačno zaštititi, ili uobičajenom terminologijom “registrirati”, građevinu bez njezina interijera. Također je činjenica i da se smatralo da je zgrada u Mihanovićevoj 3 dovoljno “zaštićena” svojom pozicijom unutar zaštićene Povijesne urbane cjeline Grad Zagreb, gdje se za sve zahvate treba ishoditi potrebna odobrenja nadležnog tijela. Da je zahtjev za odobrenje sporne izmjene i rekonstrukcije interijera bio kojim slučajem pokrenut prema Gradskom zavodu kao nadležnom tijelu, vjerojatno bi u najkraćem roku, zbog opasnosti od narušavanja i ugroze potencijalnog kulturnog dobra, bila donesena preventivna zaštita koja bi predmetno dobro štitila barem na kratko razdoblje od tri godine, unutar kojih bi se pokrenulo i donošenje rješenja o registraciji.
Vrtnja u krug
Međutim, zahtjev nije pokrenut, radovi su izvršeni bespravno, a povijesnu i kulturološku štetu nikada nećemo moći ispraviti. Važno je, međutim, ne dozvoliti nadalje slična postupanja koja nikome ne služe na čast.
Tumačenje, pak, Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, uz pretpostavku da se u unutrašnjosti značajnih građevina koje nisu pojedinačno registrirane, a nalaze se na području zaštićene cjeline grada Zagreba može raditi što god i kad god netko poželi - neprihvatljivo je. Štitimo cjelinu, unutar nje pojedinačno štitimo i određeni broj građevina.
Prema zakonu jednako cijenimo i cjeline i pojedinačna kulturna dobra. Kako je onda moguće tumačenje da se unutar pojedinih građevina jedne velike zaštićene kulturne cjeline mogu uništavati vrijedni interijeri tih istih građevina bez potrebnih dozvola nadležnih konzervatorskih tijela? Kako spriječiti da ono što još nije pojedinačno zaštićeno, očuva vrijednu izvornu unutrašnjost ako ona nije uvjetovana za očuvanje? Bez očuvane unutrašnjosti otežana je registracija takvih dobara i vrtimo se u krug.
Takvim putem, nažalost, nestao je i još jedan krasan Lubynski, a mi ćemo i nadalje bez razumnog i staloženog promišljanja uzaludno pokušavati proračunati kvadraturu kruga. Poput ludog psa koji grize sam sebi rep, otežavamo sami sebi jedino moguće ispravno postupanje s rijetkom očuvanom baštinom, njeno očuvanje. Kasnije uzalud žalimo.