Kod crteža je dobro što je on tako živ da s njim živiš, strepiš s njim i zbog njega, pa zaboraviš na sebe i na svoj usrani život”, ispisuje preko jednog rada umjetnica Nives Kavurić Kurtović, koja za medij crteža smatra kako mora biti “jednako opor, hrabar kao i život. Ako crtež proizlazi iz duha, a linija iz ruke, crtež kao uzbuđenje činjenja, važniji je”.
Dio crteža na kojima su spirale, labirinti, čudovišne ruke, izobličena tijela, hipertrofirane usne, bikove glave, mogli smo vidjeti prije tri godine u Kabinetu grafike HAZU, kada se slavilo pola stoljeća izlaganja Nives Kavurić Kurtović, no najveći dio umjetnina na izložbi koja se otvara 19. travnja, a predstavljena je na jučerašnjoj konferenciji za novinare u Galeriji Klovićevi dvori, pred nama je ekskluzivno, prvi put. Teško je povjerovati, kad se gleda njezin životni, umjetnički put, kako je u posljednje vrijeme njezin opus posve nezasluženo bio po strani te da je zapravo riječ o prvoj retrospektivi njezina rada.
I obitelj na slikama
Koraljka Jurčec Kos, jedna od kustosica izložbe, tumači kako retrospektiva nije postavljena kronološki te dodaje: “Bilo bi to nasilje prema radu ove umjetnice. Izložba prati njezin tijek misli.” Umjetnine su, malim dijelom iz muzeja i privatnih zbirki, većinom iz slikaričine vlastite zbirke, iz njezina stana i ateljea u Cvjetnom naselju, kuće koju je sagradio njezin otac, arhitekt Zvonimir Kavurić, umjetnina koje se inače nalaze na zidovima soba, kuhinje, u hodnicima, u ateljeu...
Kustosice Jurčec Kos i Danijela Marković kažu kako se osjećaju privilegiranima da su imale prilike ući u ovaj svijet i odabrati iz njega najbolje. Od četiri stotine radova koliko ih je bilo na početku, odabrano je dvjesto, postavljeni su na dva kata Klovićevih dvora. Na izložbi su počele raditi, među ostalim, i na inicijativu umjetničina supruga Šefka Kurtovića, i sina Karima.
U svojoj umjetnosti Nives Kavurić Kurtović znala je interpretirati često ono što joj je blisko, primjerice, na jednom radu je čitava njezina obitelj, muž, sin i kućni ljubimac – pas. Povezanost obitelji na slici je maestralno uspjela dočarati, dok na izložbu poziva crtež zelenog konja, s otiskom dječjih ruku preko – to su ruke sina Karima dok je bio dječak.
Na novijim radovima, bolno iskrena, pripovijeda o izolaciji na koju se odlučila, o bolesti. Ali i o strasti prema stvaranju: “Ja sam manijak rada”, tumači na jednom od crteža. I danas stvara, na dnevnoj bazi, crteži nastaju na njezinom radnom stolu, koji je “uguran” ispod kuhinjskog stola.
Govoreći o potrebi za stvaranjem, Koraljka Jurčec Kos dodaje kako je umjetnica znala oslikavati i vrtne klupe, daske, teniske rekete, što je također interesantan dio njezina opusa, koji svjedoči o neprekidnoj potrebi za stvaranjem, no u slučaju izložbe u Klovićevima odlučili su se za slikarstvo, reljef, crteže, ne i radove tzv. primijenjene umjetnosti.
Osmo čulo
Na izložbi se prati mijenjanje tema, razni “izmi” (nadrealizmi i sl.) koji su se vezivali uz umjetnicu, no uz njezin opus nije fraza tvrditi – niti jedan izam nije joj potreban, ona je stvorila vlastiti umjetnički jezik, koji je moguće interpretirati samo unutar sebe.
Počela je stvarati šezdesetih godina prošlog stoljeća, u to doba sežu i njezini najraniji radovi.
Obilazak izložbe, koja je postavljena na dva kata, počinje na gornjem katu, sobom u kojoj su aveti i prikaze. Potom, tu su i nadrealni likovi koji lebe u prostoru, pa slike-reljefi, na jednoj od slika je gipsana ruka u trećoj dimenziji, pa radovi u drvu, među kojima je i jedno od poznatijih djela ove umjetnice, “Ljepotica osmog čula” (rad po kojemu je, svojedobno, bila nazvala čitavu izložbu, “35 godina u službi osmog čula”), pa pariška faza, interpretativni crteži iz sedamdesetih, golemi aktovi (“Prebujalo bivanje”)...
Dijalog s riječju nije joj stran, često ih ispisuje preko slika, kao dodatno značenje, u jednom radu postavlja pitanje “Ples ili bijes”, u drugom, pak ispisuje čitatvu “Odu ruci”, a i njezin je potpis Nives KK ponekad i intergralni dio rada. Na jednom su mjestu prvi put i njezini crteži olovkom, jedan od primjera: portret žene, i preko njega žarko crvena boja usana.
Izloženo je i dvadesetak velikih tzv. prostirki na kojima slika. Među tim radovima vidljive su i posvete majstorskoj radionici Krste Hegedušića, u sklopu koje je umjetnica stasala, i koja je bila temelj za skupinu umjetnika okupljenih oko Galerije “Forum”. U majstorskoj radionici provela je šezdesete godine prošlog stoljeća, tamo se radilo danonoćno, a kako je kasnije svjedočila, bila je to i “najdruštvenija faza” njezinog stvaralaštva. Iz privatne je zbirke niz lica, koji podsjećaju na rječnik ulične umjetnosti. Rad Nives Kavurić Kurtović ima mnogo mijena. Također, prvi je put u svojoj intergralnoj veličini, 40-ak metara, izložen rad koji “Rolada življenja ili rolada života”. Nastao je početkom osamdesetih, mnoštvo je likova, među njima je i ljubavni par, gotovo spojen u jedno djelo, koji u “oblačiću” daje prijedloge naziva slike.
‘Nadvikana uvijek’
U hodniku, napominje Koraljka Jurčec Kos, nisu manje važni radovi. “Nadvikana uvijek, uvjerena nikad”, izvrsno predstavlja svjetonazor umjetnice.
Prvu je izložbu imala prije više od 50 godina, 1963., u Kabinetu grafike JAZU, nakon diplome kod Frane Baće, i u doba kada je surađivala s Hegedušićem, koji joj je “pružio priliku da se stabilizira”, kako je svjedočila, i odmah je oduševila kritiku.
Nives Kavurić Kurtović, inače prva slikarica koja je primljena za redovitog člana HAZU, dobila je važnu nagradu na Pariškom bijenalu 1967. godine, zvali su ju tom prigodom i u Pariz, no nije otišla, bila je trudna. Nije negirala da se nije pitala što bi bilo, no s vremenom je shvatila da joj je suđeno da stvara u intimi svog ateljea, u samoći, da joj je za stvaralaštvo potrebna - tišina.