“Dvojbe i komplementarnosti” naziv je izložbe Matka Vekića koja će u Laubi pokazati presjek, retrospektivu njegova stvaralaštva od 1995. do danas.
Jedan od najboljih hrvatskih slikara, sada u svojim kasnim četrdesetim godinama, u svojem se stvaralaštvu bavio različitim sustavima znakova i motivima kao što su kukci i automobili, psi, obitelji, električni stupovi i gradilišta, trgovi i pečeni janjci, zahodi i stadioni, rovokopači i dizalice, oblaci i elementarna priroda, maske, bilderi i manekenke. Vekić se, također, bavi temama kolektivnog sjećanja kao što su filmovi, katastrofe, reklame, amblemi... Diplomirao je u klasi Đure Sedera, predstavljao nas je među ostalim i na Venecijanskom bijenalu, a njegova se izložba u Laubi otvara danas i traje do 22. ožujka.
S autorom smo razgovarali u prostoru izložbe, dok je ubrzano radio na njezinom postavljanju.
Nekoliko je izloženih aktova, no svi imaju ruku preko glave i pokrivaju je. Zašto?
- Riječ je o aktovima iz ciklusa “Džihad” koje sam svojedobno pokazao i u MUO. Ideja je bila da sučelim aktove žena čija se lica ne vide sa ženama čija su lica prekrivena burkama. Niti u jednom slučaju kod njih se ne vidi identitet. To je priča o odnosu Istoka i Zapada, traganje za našim vlastitim počecima.
Izložbom slavite preko dvadeset godina karijere. Koji su vaši najraniji radovi koje ćemo moći vidjeti na izložbi?
- To je shematski prizor rasijecanja mesa. Bila je to aluzija na ratna zbivanja, na krojenje karata i teritorija, na nesigurnost, sve što nas je zadesilo. Formalno asociraju i na neoavangardizme, ima i dozu ironije prema umjetnosti koja je tada bila dominantna na sceni.
Osim slika, izlažete i skulpture janjaca od silikona?
- Ti su motivi janjaca paralelno bili na slikama i na “okretalicama”, kako ih ja zovem, nastali 2002. godine, kada sam dobio i nagradu Filip Trade koju je pokrenuo Tomislav Kličko. Naša je suradnja do danas ostala i sad radim retrospektivu kod njega u Laubi. Na tim silikonskim janjcima piše Made in China.
Radovi na kojima ste naslikali manekenke i nogometaše tumače se i kao kritika suvremenog društva?
- To su radovi koje sam izlagao u sklopu ciklusa “Zodijak” u Umjetničkom paviljonu. Poigravanje su arhetipima i stereotipima, koji imaju svoj pozitivni i negativni pol. Sve u ovom svemiru funkcionira po principu dualnosti, u dijalektičkom odnosu. Na izložbi u Laubi izlažem ih zajedno sa slikama “Teroristkinje” i “Bilderi” koji su nastali u sklopu jednog drugog ciklusa i vjerujem da dobro “komuniciraju”. Inače, manekenke i nogometaši imaju na svojoj odjeći ambleme autoindustrija. Svaki od tih amblema asocirao me na jedan od horoskopskih znakova, pa sam na toj izložbi pokazao i slike vezane uz zodijak, primjerice Mercedes je vaga, Toyota bik, škorpion je Opel, vodio sam se nekim asocijacijama. Našim svijetom, vjerujem, vladaju korporacije, ali i neki kozmički znakovi.
Umjetnost je za mene kada se sve stvari odjednom poklope u formalnom i u sadržajnom pogledu. Na izložbi u Laubi iz ovog sam ciklusa izložio samo sliku vezanu uz horoskopski znak ribe, to je jedna zaigrana arabeska. Nadam se da će bez obzira na heterogenost motiva na izložbi posjetitelji dobiti osjećaj jedinstva, moje osobnosti, i nadam se da će primijetiti i razvoj tijekom godina. Imam dojam, kada gledam radove na izložbi, i to za mnoge od njih, kao da ih nisam ja radio. Ti radovi pokazuju neka osjećanja tadašnjeg razdoblja koja su mi danas potpuno strana. Dobar dio izložbe promatram kao da ga je radio netko drugi.
Bavili ste se sličnim temama i na izložbi “Simbol, znak, amblem, ornament i zločin”?
- Radi se o tome da u rječnicima nema bitnih razlika između tih pojmova. Ja sam tu razliku imao potrebu napraviti. Smatram da sa simbolom koji je zapravo višeznačan u pravom smislu komuniciramo samo kada smo u nekoj višoj svijesti. Kada smo samo racionalni, onda smo na razini znaka, kada pridodamo nešto emocionalno, onda je to amblem, primjerice kao na majicama nogometnih klubova. Kada se potroše sva značenja, spušta se na razinu puke dekoracije ili ornamenta. Kada se koristi na najnižim razinama, onda je zločin.
Javnost vas je zapazila krajem devedesetih, slikama uvećanih kukaca koji izazivaju zazor, možemo ih vidjeti i na ovoj izložbi.
- Da, ovdje ih pokazujem sa slikama rovokopača. Izlažem i nove radove, primjerice, nedavno sam naslikao staru Zastavu 101, kao nekakvu nostalgiju. Sliku ću izložiti s nekim drugim prizorima automobila, skupih Mercedesa, primjerice, tako da imaju neke sasvim drugu konotaciju.
Neke se slike na izložbi “okreću”. Koja je to tehnika?
- Radi se o ulju i laku na platnu, dakle, klasičnim slikama koje sam potom izrezivao i lijepio na aluminijske panele koji se okreću. Zanimao me moment promjene i kretanja u slici.
Nove su slike i praznih ekrana na kojima je jasno vidljiv znak da je stišan zvuk?
- Oznaka je to za tišinu koja postoji oko nas, nasuprot zagađenom informacijskom polju slike u elektroničkim medijima.
Devedesetih godina, kada ste stupili na scenu, slika nije bila “in”. Vremena su se promijenila?
- Možda slika nije bila u modi, no nije bilo neukusno slikati. Ono što sam primijetio, uvijek postoji nekoliko paralelnih ukusa koji traju u isto vrijeme i u istom prostoru, što se danas dodatno umnožilo. Ja sam oduvijek svjestan toga i nisam se priklanjao ni jednom, ni drugom, ni trećem, sve sam ih zajedno konzumirao. Činilo mi se besmislenim da funkcioniram po tim podjelama.
Dolazim kolegama na izložbu, i onima s kojima ne dijelim isti ukus, no mogu s njima komunicirati. U suprotnom, ako tako ne funkcionirate, vaš svijet postaje učmao. Meni je na Likovnoj akademiji profesor bio Đuro Seder i pogledajte koje su razne poetike izašle iz njegove klase, on je čovjek širokih pogleda na svijet koji može sa svima komunicirati.